Sa 40 je pisala testament, sa 53 popela se na najviši vrh Sjeverne Afrike: Moji dani tek dolaze

Kad joj je bilo 40, Branka Mujović saznala je da ima kancer dojke. Samohrana majka tada maloljetnog djeteta, napisala je testament, pozvala je mlađeg brata i rekla mu: „Ne postoji lak način da ti ovo kažem, imam zloćudni tumor dojke, nemam namjeru da umrem, ali ako se nešto desi, molim te da tako postupiš“…

Nedavno se, trinaest godina kasnije, popela na preko 4.000 visok Tubkal, najviši vrh Atlasa, planinskog lanca u sjeverozapadnoj Africi.

Planinarenje je danas njen život, iako, priznaje, za nijansu više voli sportsko penjanje. Zato ne čudi da je za matični izabrala baš „Mali alpinistički klub“ (MAK) iz Podgorice, gdje mnogi naprave prve penjačke korake.

„Kad sam saznala da imam tumor dojke, kao samohrana majka, smatrala sam da treba da se odgovorno ponesem, napisala sam testament: kome povjeravam dalju brigu i staranje za tada moje maloljetno dijete, šta da se radi sa mojom imovinom, gdje i kako da se sahranim, napisala sam kome dugujem novac, kome ostavljam neke lične stvari“… priča ona za portal Maja.team.

Prije dijagnoze, Branka je živjela jedan drugačiji život. Priroda jeste uvijek bila njegov dio, dijete je sa sjevera Crne Gore, raspuste je uvijek provodila na selu. Kad sa njom planinarite, čućete je ponekad da govori da je baš tako kako je neko iz grupe savjetuje, ona kao dijete koračala tim seoskim putevima, da je njeno selo na neki način i pripremilo za planinarenje, za sve ono što danas radi – iz čiste ljubavi.

Prema prirodi i prema sebi. A sebi nije uvijek bila najvažnija.

„Uvijek sam stavljala potrebe drugih, prvenstvenog svog djeteta, ispred mojih. Puno sam radila, jako često i više poslova, jednostavno, prije bolesti, sve drugo bilo je bitnije od onoga što ja želim, uključujući i boravak u prirodi, planinarenje“, kaže.

Jedno druženje, kafa i… kvržica

Kad je pitam o dijagnozi, kako je uopšte saznala da ima tumor, Branka je iskrena i kaže da, iako joj je tada bilo 40, da je trebalo da već ide na rutinske, redovne preglede, to nije činila.

„Nisam dovoljno brinula o sebi, nisam pošla da se pregledam, a nije bio u pitanju ni samopregled. Bila sam kod prijateljice, neobavezno smo ćaskale, pile kafu, slučajno sam dohvatila taj dio iznad dojke, bilo mi je nešto čudno, napipala sam kvržicu. Prijateljica je medicinska radnica i istog časa rekla je ‘ovdje nešto nije u redu’. Njen izraz lica mi je dao odgovor. Odmah je sve organizovala. Bio je 1. oktobar 2012, operisana sam već 29. novembra“.

Pitam i šta joj je tada prolazilo kroz glavu, kaže da nije bilo panike, ni straha, nije bila bijesna:

„Prošlo mi je kroz glavu ‘aha, sad sam u ratu, ja protiv kancera, imam samo jedan zadatak – da ga ubijem’. Nisu mi prošli kroz glavu ni dijete, ni roditelji, ništa, samo – ‘ja sam u ratu, ja sam vojnik, neprijatelj je kancer, moram da ga porazim’“.

U bolesti shvatila ko su njeni ljudi

O periodu od kako je saznala da ima tumor dojke i dok je trajalo liječenje, govori pomalo romantizujući ga, jer – koliko god bilo teško, pomoglo joj je, kaže, da na kraju tog puta shvati ko su zapravo njeni prijatelji, njeni ljudi.

Uz ogromnu podršku porodice, prepuna zahvalnosti govori o prijateljici Dubravki, koja je, priča Branka, finansirala sve:

„Najbolje privatne preglede, najbolje ljekare, finansirala je sve što je moglo da me oraspoloži, da me ohrabri. U to vrijeme nisam radila, nisam htjela da uzmem novac od porodice, jer već su dovoljno uradili za mene – tada sam živjela sama sa sinom, ali sam se, tih četiri, pet mjeseci, jer je tako bilo najpraktičnije, posebno nakon operacije, ponovo vratila u kuću svojih roditelja. Moja prijateljica je sve što se moglo, kupila za mene, adaptirala i moj skromni smještaj… Ništa mi nije falilo. Sa tugom moram da konstatujem i da se ogroman broj ljudi za koje sam vjerovala da su mi prijatelji, povukao iz mog života“.

One kojih nije bilo, Branka ne krivi.

„Znate, kad čovjek čuje to, ta žena je sad bolesna, želi da bude što dalje. Pomisle – možda ne mogu da ništa uradim, pa onda da makar nisam blizu te tuge, mirisa smrti… Razumijem zašto su se povukli. Dugoročno, meni su napravili uslugu. Jedino kad si na dnu, kad misliš da je kraj i kad drugi misle da je kraj, tada vidiš gdje si ti i gdje su ljudi oko tebe i ko su ljudi oko tebe“.

Snagu je, kaže, pronalazila i u vjeri.

„Nisam vjerski fanatik, smatram da je vjera najdublja i najintimnija veza čovjeka sa bogom ili sa čim god da je neko povezan. To mi je postala mantra, bog je uz mene, mislim da sam milion puta ponovila tu rečenicu“.

Više ništa nije isto

U Brankinom životu, trinaest godina od te kafe sa prijateljicom, kad se javila sumnja da ima tumor, ništa više nije isto:

„Nisam ista ja, nisu iste moje želje, moji planovi, moja stremljenja, moj pogled na svijet, način na koji nešto vrednujem, ništa više nije isto nakon karcinoma. Branka prije karcinoma je jedna osoba, Branka nakon – potpuno druga. Ne kažem da ne volim onu Branku od prije, ali više volim ovu sad“.

Na planini, najbolja verzija sebe

Branka je oduvijek bila fizički aktivna, kao mlada bavila se tekvandoom, ali kao mlađa nikad nije planinarila. Ipak, lako je prihvatila poziv prijatelja kad je pozvao na Bobotov kuk (2.523), najviši vrh Durmitora.

„Imam prijatelja koji mnogo voli prirodu i planine i kaže on, ‘hej, ‘Javorak’ organizuje uspon na Bobotov kuk, pa da idemo’. Ja niti znam Bobotov kuk, je li okej planina, sebi laskam da sam u dobroj fizičkoj formi, uvijek bila, čitav svoj život, pa i u načinu kako zarađujem novac, i tada i danas, jer uvijek su to bili neki teški, fizički poslovi, ja ‘okej, idemo’“.

Ako ikada budete u prilici da planinarite sa Brankom, vidjećete kako joj oči sijaju dok korača.

„Planina mi daje osjećaj slobode, spokoja… Na planini su prisutni ljudi koji su slični meni, tu se tako lako vratim u djetinjstvo… Dok planinarim imam i neki konkretan dokaz da sam zdrava, kako bih inače mogla da ovo radim, da se popnem na dvije, dvije i po, na tri hiljade metara. Ima u meni i takmičarskog, nekad iznerviram ljude zbog toga, ali uvijek sebi postavljam veće ciljeve, da uspon bude malo zahtjevniji, da bude malo i doze opasnog. Planina uvijek iz mene izvuče ono najbolje… Želim da vjerujem da sam tamo najbolja ja“.

Ne postoji juče, ni sjutra, samo sad

Planina joj je, kaže Branka, pomogla da raste kao osoba, da se razvija, ali je na planinama naučila i da uživa u „sada“.

„Planinarim tokom čitave godine, proljeće, ljeto, jesen, zima i kako se mijenjaju godišnja doba, mijenja se i planina, naučila me da uživam u momentu, u tom trenutku, bez obzira na promjene oko mene. Naučila me da ne postoji prošlost, ni budućnost. Na prošlost ne možemo da utičemo, možemo samo da izvučemo najbolje iz onoga što je bilo. Budućnost – ko zna šta ona donosi… Ali ono što smo sada, u času dok stojimo na nekom vrhu, tada sve nestaje, svi problemi, dileme. Tada jednostavno uživam, svjesna onoga ko sam u tom času. Osvrćem se samo na onih kilometar, dva, koliko mogu da vidim oko sebe, da vidim meni drage ljude…“.

Uspon na Atlas

Od prvog, uspona na Bobotov kuk, u novembru 2024, Branka se popela na mnoge druge, među kojima su i najviši vrh Balkana, Musala (Bugarska), najviši vrh Grčke – Olimp, Zla Kolata, najviši vrh Crne Gore… Kao jedan od zahtjevnijih, za nju tada, navodi zimski uspon na Titov vrh, zimskom stazom, koja vodi preko pet vrhova, svaki preko 2.000 metara.

„Mnogo vrhova, mnogo kilometara, brda, planina, rijeka, jezera… prešla sam prije nego što sam pomislila da sam dorasla zadatku da se pridružim pohodu na Atlas“, kaže i dodaje da je taj pohod, u organizaciji Kluba vojnih planinara “Kapetan”, i njoj dokazao da je u top fizičkoj i mentalnoj formi.

„Potpuno sam vjerovala sebi da mogu da ispenjem taj vrh, ali to je 4.167 metara. Prije toga, najviši vrh na kojem sam bila je Musala, nešto ispod 3.000“.

Tokom uspona na najviši vrh Atlasa, do oko 4.000 metara, priča Branka, sve je išlo kako treba.

„Na nekih 50 ili 100 metara, još sam jasno vidjela piramidu na vrhu. Priznajem, tokom uspona nisam se dovoljno hidrirala ni dovoljno jela, i tek tada sam pojela jednu energetsku čokoladicu, da mi pomogne da se popnem“.

Brzo je, međutim, shvatila da se ne osjeća dobro.

„Mučnina, povraća mi se, a ne mogu. Psovala sam i sebe, i čokoladu, i proizvođača, energetske preparate, mislila sam da je zbog toga. Tih 100 metara odjednom je postalo 100 kilometara. Sve vrijeme ne shvatam da je to visinska, iako su nam na to ukazivali prije početka uspona“.

Tada se sjetila i riječi Dražena Markovića („Međed“), Boba Janketića („Brskovo“) i još dvojice planinara:

„Banjo mašino, Branka vi ste životinja, to mi je najljepši kompliment, jer taj momak ima 120 kilograma mišića i dva metra visine. Pa kad mi kaže neko meni jako bitan – ‘ako iko može da ispenje taj vrh, to si ti’. Dražen koji kaže ‘Banjoza, Banjoza kidalice, Banjoza zvjerčice’. Dok sam se rastavljala sa dušom, vrtjele su mi se riječi ta četiri čovjeka, sebi sam rekla ‘mrdaj kako ti glava zna’“.

I tako je stigla do vrha, činilo se da je dobro, dok grupa nije krenula nazad, u spuštanje:

„Krećem, a kreće i pakao. Noge me odlično služe, glava isto, imam savršene reflekse. Idem, bogu dušu, bog je neće”.

Ponovo je, kaže, imala jak nagon za povraćanje, ali su joj se ponovo vratile riječi prijatelja planinara, a sebi je rekla da je to visinska bolest, da ona ne bira ni godine, ni fizičku spremnost, ni pol, ni ko se čime bavi.

„Svakom može da se desi, sve je OK, ideš dolje. Negdje pred kraj, na uporno insistiranje, uzeli su mi ranac, dvoje, troje je uvijek bilo uz mene, i to jako cijenim. To nisu ljudi sa kojima inače planinarim, iz drugih su klubova… Nekako smo došli do doma… tu mi je prišao jedan od vodiča, rekao mi da moram do sobe, da će da me ponese“.

I tu se smije, kaže: „Zamisli blama, šta bi moj prijatelj Haris (Divanović) od toga napravio, to bi bilo blamiranje epskih razmjera“.

„Rekla sam mu, samo ti polako mene pusti, idem ja. Stropoštala sam se na jedan krevet, nazvala sam ga interno C… Nego, u svakom zlu ima nešto dobro, makar me je masiralo 10 prelijepih djevojaka, o tome mnogi maštaju“, smije se.

Tokom noći već joj je bilo bolje, probudila se, kaže, oko dva ujutro, stavila čeonu lampu, i počela da pakuje stvari na istom onom krevetu gdje je prethodno „izigravala teškog bolesnika“.

„Pakujem se, a tek ova moja prijateljica kaže – ja sam mislila da si dobila teži oblik visinske bolesti, da haluciniraš. A ja sam samo praktično koristila vrijeme da se prepakujem pred povratak kući, jer sam znala da će za dva sata kad se svi probude, biti haos“.

„Hvala“ teškim poslovima

Branka je, zbog dijagnoze, rano pošla u penziju i danas prima onu najnižu, što je, kaže, jedva dovoljno za osnovne životne potrebe i da se plate računi.

Za svoje hobije, planinarenje, sportsko penjanje, koje je njena velika ljubav, „najveća“, dodaje, zarađuje radeći teške poslove.

„Čitavo ljeto uređivala sam kružne tokove u Danilovgradu, jako sam zahvalna na toj prilici. Kad su me druge firme i pojedinci zvali da uređujem zelene površine, dvorišta… nekih objekata, privatnih kuća, ambasada… to je uključivalo i rad sa krampom. Tako da sam u zavidnoj fizičkoj kondiciji, zahvaljujući tome. Koristim svaku poštenu ponudu da skupim novac, kako bih mogla da finansiram svoje male pohode“.

Uz te poslove, Branka već nekoliko godina vodi pansion za bezdomne životinje, uglavnom pse, i kroz sklonište na njenom imanju, od 2019, kada je osnovala Nevladinu organizaciju „Rin, tin, tin“, prošlo je preko 350 pasa.

„Svaki ima svoji dosije, sve to čuvam, jako sam srećna, jer sam bila u prilici da pomognem ogromnom broju njih“.

Na imanju i oko životinja često ima pomoć volontera koji dolaze sa svih strana svijeta.

Sa njima se povezuje zahvaljujući preporuci mladog para iz Belgije, koje je upoznala kroz rad sa psima, da otvori nalog na veb sajtu Work Away. U pitanju je onlajn zajednica putem koje se ljudi iz 170 zemalja povezuju u cilju kulturne razmjene, kako bi negdje radno proveli odmor, prijavili se da volontiraju…

„To je bilo prije tri godine, od tada, do danas, kod mene je bilo više od 75 volontera iz svih krajeva svijeta. Nisam mogla do sada da idem u svijet, ali sam svijet dovela kod sebe. Volonteri su tu da pomognu oko pasa, mačaka… Radeći nešto što volim, upoznala sam mnogo divnih ljudi sa kojima sam ostala u kontaktu“.

„Banjozo, uspjela si“

Pitam je šta bi poručila onoj Branki koja je prije 13 godina pisala testament, kaže kratko: „Banjozo, mašino, uspjela si“.

Ženama koji se suoče sa dijagnozom kancera, poručuje da se nikad ne predaju, da pronađu motiv, nešto što je njima važno:

„Nikada, nikada, nikada se nemojte predati. Nikada. I nikad se nemojte uplašiti. Kad se to desi, čovjek dobije snagu koju nema u regularnim okolnostima, sve se promijeni, uđete u adrenalinski borbeni mod, to jeste pitanje života i smrti, i kad se neko bori za svoj život dobije neku vanserijsku snagu, fizičku, mentalnu. Tako je bilo u mom slučaju“, kaže.

Važno je, kaže, da svaka od tih žena nađe motiv, nešto njoj bitno:

„Bilo da je to ona sama sebi, da su to njena djeca, partneri, nešto što ona radi, da se prisjeti svih ljudi koji računaju na nju, da sve to bude na njenoj strani… Ili, ako neko vjeruje u višu silu, da u tome nađe snagu, sve to i sebi da kaže – nisam prva i nisam sama… Neka pomisle na mene i sebi kažu ‘ona luda žena se pentra po planinama, bila je ćelava kao ja, ali nikada nije imala strah u očima, neću ni ja’“.

Poruku ima i za prijatelje i porodicu žena koje prolaze kroz ono kroz šta je ona prošla: da daju svi od sebe onoliko i ono što su u mogućnosti, samo da je ne izdaju.

Skromna je u željama za dane koji dolaze.

„Nikada nisam bila srećnija nego sada. Na mom malom imanju, gdje sam okružena životinjicama, gdje me posjećuju sin, njegova vjerenica, prijatelji… ovdje planiram da i dalje uzgajam povrće, družim se sa životinjicama, unaprijedim uslove za volontere. Što se planina tiče, planiram nešto izazovno, počela sam pripreme, ako mi da zeleno svjetlo moj prijatelj (Dražen Marković, prim. aut), želim da se popnem na Elbrus. Možda na Ararat. Ima puno vrhova i u Crnoj Gori na koje se nisam popela, podrazumijeva se da nastavim da se usavršavam u sportskom penjanju, tu računam na prijatelje iz MAK-a i Slobodne penjače sa Cetinja. Moji dani u životu i na planini tek dolaze“…

Više planinarskih klubova, uz podršku Instituta za javno zdravlje i Planinarskog saveza Crne Gore 12. oktobra organizovali su pješačku turu na Maglič, kako bi poslali poruku o značaju prevencije kancera dojke kroz fizičku aktivnost.

Prema procjenama za Crnu Goru, tokom 2022. godine bilo je 416 novih slučajeva raka dojke, dok je 154 žena izgubilo život od te bolesti.

Rak dojke, navode iz IJZ, čini skoro trećinu svih slučajeva malignih bolesti kod žena, a Crna Gora ima najvišu stopu smrtnosti od raka dojke u Evropi.

Prema procjenama organizatora, na jedan od vrhova u Kučima popelo se više od 150 učesnika.

Akciju su organizovali planinarski klubovi “Međed”, “Brskovo”, “Komovi”, “Bihor”, “Ahmica”, “Vojo Maslovarić” i Montenegro Guide”.