Gordana Dževerdanović je za manje od mjesec dana suočila sa tri velika izazova – Araratom, Kazbekom i Elbrusom, vrhovima višim od 5.000 metara. Iza tog poduhvata stajali su mjeseci priprema, treninga i prethodno planinarsko iskustvo, ali i spremnost da se suoči sa visinom, umorom, hladnoćom i nepredvidivim uslovima. Na Araratu je stigla iznad 5.000 metara, ali je morala da odustane od završnog uspona, ali se potom uspješno popela na Kazbek i Elbrus. Upravo joj je Ararat donio jednu od najvažnijih lekcija – da je ponekad najveća pobjeda znati kada treba stati.
U razgovoru za Maja.team govori o tom iskustvu, granicama koje pomjera, ženama u visokogorstvu i željama, među kojima je – Akonkagva.
Kako je počela tvoja planinarska priča, šta te je privuklo planinama?
Moja planinarska priča počela je prilično spontano i to u tinejdžerskim danima. U početku me privukla sama priroda, osjećaj slobode i taj neki mir koji čovjek pronađe kada se udalji od svakodnevice. Vremenom je to preraslo u mnogo više od običnog odlaska u planinu. Počela sam da istražujem svoje granice, da učim, treniram i pomjeram sebi ljestvicu sve više. Mislim da me upravo taj osjećaj da uvijek mogu još malo više najviše zadržao u planinama.
Sjećaš li se prve ture nakon koje si pomislila – „to je to“?
Sjećam se, posebno zato što je toj turi prethodila prilično duga pauza od planinarenja, čak 6–7 godina. Imala sam povredu koljena za koju sam mislila da neću uspjeti da saniram i da ću je povratkom u planinu ponovo aktivirati. A nijedna druga fizička aktivnost mi nije donosila ni približno toliko sreće i zadovoljstva kao planinarenje. Kada sam se, nakon toliko godina, konačno vratila na prvu turu, a bila je to Lastva, najviši vrh Moračkih planina, pomislila sam upravo: „To je to.“. Moram da kažem da je to bilo sa PSK Međed i da je ekipa bila fenomenalna. Možda je i to dodatno doprinijelo osjećaju da sam se vratila tamo gdje pripadam. U tom klubu sam se na kraju i zadržala.
Za manje od mjesec obišla si Ararat, Kazbek i Elbrus. Kako si se odlučila za te tri planine za tako kratko?
To jeste zvučalo prilično hrabro, možda čak i ludo, kada se ovako kaže, tri velike planine za manje od mjesec. Ali odluka nije došla preko noći. Iza svega je stajala ozbiljna priprema, dosta treninga, kondicionih priprema i rada na sebi, ali i prethodno iskustvo koje sam stekla kroz planinarenje i uspone.
Željela sam da napravim jedan veći iskorak i da vidim kako ću se snaći na većim visinama i u zahtjevnijim uslovima. Ararat, Kazbek i Elbrus bili su mi zanimljivi upravo zato što svaki od njih nosi neki novi izazov. Znala sam da će biti teško, ali sam vjerovala u pripremu koju sam napravila i, naravno, imala sam veliku podršku i znanje naših vodiča.
Nijesam u to ušla misleći da će biti lako. Znala sam da me čekaju umor, visina, manjak sna, različiti vremenski uslovi i dosta nepoznatih situacija. Ali upravo sam željela da kroz to iskustvo naučim gdje su moje granice i kako moje tijelo i glava reaguju na takve uslove.
Na Araratu nisi stigla do samog vrha, ali ove godine Ararat je za tvoju grupu bio posebno izazovan. Zbog snijega nijeste imali kamp na visini kako je bilo predviđeno, pa je grupa tokom završnog uspona prešla veću visinsku razliku nego što je uobičajeno. Koliko je to uticalo na tebe? Ipak, izašla si iznad 5.000 metara.
Uticalo je dosta, i fizički i psihički. Zbog velike količine snijega nijesmo imali kamp na visini kako je bilo predviđeno, pa smo tokom završnog uspona u jednom danu savladali mnogo veću visinsku razliku nego što je uobičajeno. To se na toj visini itekako osjeti.
Izašla sam iznad 5.000 metara i to mi je bilo ogromno iskustvo, ali je u jednom trenutku tijelo jednostavno počelo da govori svoje. Tada morate da ga poslušate. Bez obzira na svu pripremu, trening, vrijeme i novac koje ste uložili, u tom trenutku ništa od toga nije važno koliko vaša sigurnost. Ararat mi je zato bio veliki test. Nije mi bilo lako da ostanem ispod vrha, naravno da sam željela da nastavim. Ali kada je tijelo prestalo da prati ono što sam ja željela, shvatila sam da je najvažnije donijeti racionalnu odluku.
Iskreno, u tom trenutku nijesam ni razmišljala o tome koliko sam trenirala, šta sam sve uložila i koliko sam željela da stanem na vrh. Jedino o čemu sam razmišljala bilo je kako ću se vratiti nazad, jer me čekao spust od oko 1.800 metara u teškim uslovima.
Mislim da je upravo tu planina pokazala koliko je važno znati kada treba stati. Danas sam srećna što sam imala dovoljno svijesti da donesem tu odluku. Vrh će sačekati, a bezbjedan povratak je uvijek najvažniji. Za mene Ararat zato nije neuspjeh, naprotiv, bio je jedna od najvažnijih lekcija koje sam mogla da dobijem.
Koliko je bilo teško prihvatiti odluku da se ne ide dalje?
Za mene je to bio jako emotivan trenutak, ali sigurnost je tada bila na prvom mjestu. Planina će i sljedeće godine biti tu, a ja se uvijek mogu vratiti. Bez obzira na sav trud, materijalno ulaganje i vrijeme provedeno u planini, najvažnije je da se iz planine vratimo živi i zdravi.
Naravno, treba dati sve od sebe i ne odustajati bez razloga, ali mene je tada savladala visina i umor i morala sam da stanem iako toga dana nije izgledalo kao a će biti problema, jer sam se osjećala odlično pri polasku, ali na tim visinama planina vas melje i troši i vi nikada ne znate kako ćete se osjećati narednog trenutka. Sačekala sam ekipu na platou, oko 120 metara ispod vrha, odmorila se, prikupila snagu i krenula nazad prema kampu sa svojom ekipom.
Nije bilo lako prihvatiti da neću do vrha, ali mislim da je u takvim situacijama najvažnije realno procijeniti svoje mogućnosti i donijeti odgovornu odluku kako ne biste ugrozili svoj život i doveli u opasnost ostale učesnike.
Kako te je to iskustvo pripremilo za dalje, kroz nekoliko dana nakon toga krenula si na Kazbek i Elbrus.
Pripremilo me taman kako je trebalo. Ararat je bio istraživanje, neka vrsta testa, šansa da vidim šta mi prija, kako tijelo podnosi sve, kako mi psiha reaguje, kako se nosim sa emocijama, šta sljedeći put treba uraditi bolje, a šta ne treba raditi i slično.
Na Kazbeku sam prošla odlično. Uz savjete i uputstva naših vodiča, ali i zahvaljujući prethodnom iskustvu na Araratu, situacija je bila mnogo bolja. Umor se svakako osjećao, ali me nije spriječio da popnem i Kazbek i Elbrus. Vjerujem da na nekom sljedećem vrhu višem od 5.000 metara neću imati ama baš nikakvih problema.
Kako tijelo i glava reaguju kada gotovo mjesec živiš između kampova, aklimatizacije i uspona?
Dok je sve to trajalo, bilo je mnogo emocija, fizičkog umora, neispavanosti i borbe sa samom sobom. Ali u takvim trenucima nemaš mnogo prostora da se baviš time kako se osjećaš. Fokus je jednostavno na tome da ideš dalje i riješiš ono što je pred tobom, korak po korak.
Mislim da tek kada se sve završi zapravo stigneš da obradiš sve što ti se dešavalo, i umor, i emocije, i težinu cijelog iskustva. Dok traje, samo funkcionišeš i radiš ono zbog čega si tu. Tek kasnije shvatiš koliko je toga zapravo bilo.
A bilo je zaista mnogo svega, novih iskustava, novih ljudi i potpuno drugačijih perspektiva. Promijeni ti se pogled na život i ljude, upoznaš sebe na neki novi način, ali i ljude za koje si mislio da ih već dobro poznaješ. U nekim situacijama ih vidiš iz potpuno drugog ugla, a i oni upoznaju neku novu stranu tebe. Mislim da je upravo to ono što ostane sa tobom i nakon što se sve završi, i da iz toga nešto naučimo.
Šta si tokom tog mjeseca naučila o sebi?
Naučila sam da sebe ne poznajemo dovoljno dok se ne nađemo u situacijama koje su potpuno drugačije od svega na šta smo navikli. Tamo sam vidjela kako reagujem kada sam umorna, kada mi je teško, kada stvari ne idu po planu i kada moram da nastavim dalje. Shvatila sam da mogu mnogo više nego što sam mislila, ali i da snaga nije samo u tome da izdržiš, već i da znaš kada treba stati. To mi je možda i najvažnije što sam naučila o sebi.
Po čemu se Ararat, Kazbek i Elbrus najviše razlikuju? Šta je od toga za tebe bilo tehnički najzahtjevnije, a šta psihološki?
Ararat mi je bio psihički, ali i fizički test, jer kada je tijelo prestalo da sluša, mozak je donio ispravnu odluku i zaustavio me ispod samog vrha. U tom trenutku vas preplave različite emocije, ali i radost i zahvalnost što ste baš tu gdje jeste.
Kazbek je bio sjajan, kombinacija svega što volim i u šta sam svoje vrijeme ulagala. Baš bih voljela ponovo da odem. To je bio moj prvi susret sa glečerskim pukotinama i završnim usponom uz pomoć užeta i ostale tehničke opreme.
Elbrus mi je došao kao miks svega prethodnog, ali i najveći izazov zbog visine i velike hladnoće. Sva tri vrha su zapravo posebna na svoj način, i svi su mi donijeli nešto različito.
Koliko su iskustvo i dobra priprema važniji od fizičke snage?
Mislim da jedno bez drugog ne ide. Bez fizičke snage ne možete u planinu, posebno ne na velike visine, ali sama snaga nije dovoljna. Iskustvo stičete odlascima u planinu, različitim turama i izlaganjem sebe različitim vremenskim i terenskim uslovima koji testiraju i vašu psihu i fizičku spremnost. Važna je i adekvatna oprema. Na tim visinama i u takvim uslovima nema prostora za improvizaciju. Dobra priprema vam daje sigurnost, iskustvo vam pomaže da prepoznate situaciju, a fizička i psihička snaga da kroz nju prođete. Sve je to jedna cjelina.
Kako vidiš ulogu i položaj žena u planinarskoj zajednici? Da li žene i dalje moraju više da dokazuju svoje sposobnosti na velikim usponima?
Žene se, iz nekog razloga, u manjem broju odlučuju na velike uspone. Ali kada je klub „Međed“ u pitanju, žene su dio svake ekspedicije ili teške ture. Klub je jako ponosan na sve njih. Ulažemo dosta vremena i sredstava u obuke i opremu i trudimo se da podignemo svijest o tome da žene to mogu i da ne postoje prepreke koje su rezervisane samo za muškarce. Mislim da žene ne treba da imaju potrebu da bilo kome posebno dokazuju da mogu. Kada ste dobro pripremljeni, kada imate znanje, iskustvo i odgovoran pristup planini, pol nije ono što određuje dokle možete da stignete.
Koliko ti znači kada na turama i ekspedicijama sretneš druge žene koje pomjeraju granice?
Volim kada ih sretnem i svaka me obraduje. Na svaku sam ponosna. Lijepo je vidjeti ženu koja pomjera svoje granice, posebno kada znate koliko truda i rada stoji iza toga.
Mislim da se žene međusobno najbolje razumiju u tome koliko je važno imati podršku i koliko znači kada vidite nekoga ko je prošao kroz slične izazove.
Šta bi voljela da se promijeni kako bi više žena bilo aktivno u planinarstvu?
Voljela bih da se još više radi na tome da žene vide da za njih nema prepreka u planinarstvu. U našem klubu žene su veoma aktivne, više od 60 odsto članstva čine žene i zbog toga smo zaista ponosni. Mislim da je najvažnije pružiti im podršku, znanje i sigurnost da pokušaju. Kada žena vidi drugu ženu kako se penje, savladava težak uspon i vraća se sa novim iskustvom, onda shvati da i ona može. Mi se trudimo da kroz obuke, opremu i iskustvo koje imamo napravimo upravo takvo okruženje.
Članica si PSK „Međed“. Koliko je važno da iskusni planinari svoje znanje prenose mlađim generacijama?
Jako je važno i kao što sam u prethodnom odgovoru navela već za žene, u našem klubu imamo puno mladih ljudi koji su početnici ili su aktivni penjači i planinari, ali su željni znanja i iskustva i mislim da je na nama koji smo nešto već prošli da im to prenesemo, i drago mi je da vidim tu želju za napredovanjem. Trudimo se da im pokažemo šta treba, ali i šta ne treba raditi.
Širimo svijest o adekvatnoj opremi, pravilima kretanja i ponašanja u prirodi, ali i o tome koliko je važno postepeno napredovati u svim oblastima koje ih zanimaju, bilo da je riječ o niskogorstvu ili visokogorstvu, sportskom penjanju, alpinizmu i slično. Ja još uvijek učim i stičem nova iskustva, edukujem se i prolazim razne obuke, kako bih bila što bolja i korisnija sebi, društvu i planinarskoj zajednici.
Šta danas najviše nedostaje planinarskim društvima u Crnoj Gori?
Mislim da nam prije svega nedostaje više sistemske podrške, posebno kada su u pitanju oprema, obuke i infrastruktura. Planinarstvo je mnogo više od odlaska u prirodu i bilo bi dobro da se tome posveti više pažnje, jer imamo nevjerovatan potencijal i ogroman broj ljudi koji vole planine.
Takođe, mislim da nam nedostaje i više edukacije. Sve je više ljudi koji žele da krenu u planine, što je sjajno, ali je važno da znaju kako da to rade bezbjedno, kako da se pripreme, kakvu opremu da koriste, kako da se ponašaju u prirodi i kako da postepeno napreduju. Mislim da tu planinarski klubovi imaju ogromnu ulogu.
Šta dalje?
Šta dalje? Akonkagva, nadam se.
Mislim da poslije svega što sam prošla ove godine više nemam pravo da kažem da nešto ne mogu. Tako da, vidjećemo kako će izgledati sljedeća avantura, ali Akonkagva je trenutno velika želja.
FOTO: Privatna arhiva
