Petra Raičević, članica Planinarskog kluba “Vjeverica” iz Kotora, završila je 174 kilometra dugu trku oko masiva Monblan, uz oko 10.000 metara elevacije, i time se upisala u istoriju kao druga žena iz Crne Gore koja je istrčala taj prestižni ultramaraton u Alpima.
“Bilo je nevjerovatno, i mislim da još nisam potpuno svjesna šta sam uradila”, kazala je za Maja.team.
Prije Petre, istu disancu 2019. godine završila je Baranka Dragana Čejović.
Petra je bila učesnica i prošlogodišnjeg planinskog ultramaratona Ultra trail du Mont Blanc (UTMB), kada je uspješno završila trku na 100 kilometara.
Tada 35-godišnja Petra, za Maja.team ispričala je da je UTMB bila trka o kojoj je sanjala.
Sportski događaj na Alpima podrazumijeva trčanje različitih distanci, 15, 40, 57, 100 i 174 kilometra, uz savladavanje i različite elevacije, od 1.200 do oko 10.000, koliko je čekalo članicu kotorskih “Vjeverica”.
Trke se odvijaju u tri države, a ova koju je ove godine završila Petra, startuje i završava u Šamoniju, u Francuskoj:
“UTMB nije samo trka. Šamoni tih dana bukvalno živi trail trčanje. Na startu osjetiš koliko je taj događaj veliki. Oko tebe su ljudi iz cijelog svijeta koji su godinama sanjali isto što i ti”, ispričala je.
Petra je ovogodišnju trku na 174 kilometra završila za nešto ispod 43 sata (42:49:57), kao 56. u kategoriji žene 35 do 39 godina.
Počela je da trči prije četiri godine, kada je učestvovala na Boka Bay Trail planinskoj trci. Toj trci vratila i se 2023. i 2024. i trčala je različite distance, 17, 33 i 83 kilometra. Učesnica je i više drugih trka, u Crnoj Gori i inostranstvu, među kojima je i Lavaredo Ultra Trail na Dolomitima, a lani je na UTMB Istra istrčala i 100 milja, uz preko 7.000 elevacije.
“Počneš sa mnogo manjim stvarima. Onda shvatiš da možeš malo više. Pa još malo. Dođe prva ozbiljnija trka, prvi ultra, pa počneš da pomjeraš granicu za koju si bila ubijeđena da postoji”, kaže ona.
Pripreme
Za trke se, kaže, sprema mjesecima. Pa i za ovu, u Šamoniju.
“Nije stvar u tome da trčiš mnogo kilometara. Za ovakvu trku moraš da pripremiš tijelo za sate i sate kretanja, veliki broj uspona i spusteva, noć, hladnoću, promjene vremena, ishranu tokom trke, ali i glavu. Mnogo treniram po našim planinama, na Lovćenu, Vrmcu, stepenicama San Đovanija… Radim duge treninge, elevaciju, trening snage, ali i kraće i intenzivnije treninge”.
Petra kaže i da je od svega možda najvažniji kontinuitet.
“Ne možeš nekoliko nedjelja trenirati za 174 kilometra. To je nešto što se gradi godinama i svaka prethodna ultra trka mi je zapravo bila dio pripreme za ovu”.
Podrška
Trke popute ove u Šamoniju imaju veliki broj podržavalaca, onih na stazi, i onih drugih, koji kod kuće prate trkače koji su njihovi prijatelji ili favoriti.
“Na stazi sam imala ogromnu podršku. Atmosfera na UTMB-u je nešto nevjerovatno. Prolaziš kroz mala mjesta usred noći, umoran si, a ljudi stoje napolju, zvone zvonima, navijaju, djeca ti pružaju ruke… U tim trenucima ti potpuno nepoznati ljudi daju ogromnu energiju”, kaže Petra i dodaje da nije izostala ni podrška kod kuće.
Podršku, međutim, nije imala kod lokalne uprave i njena prijava nije prošla na konkursu Opštine Kotor za raspodjelu budžetskih sredstava namijenjenih sufinansiranju individualnih sportista u ovoj godini.
“Naravno da me je to pogodilo, posebno jer ovakav odlazak i pripreme zahtijevaju ozbiljna sredstva. Ali ne bih voljela da taj dio priče zasjeni ono što se dogodilo u Šamoniju. Otišla sam, stala na start i završila. I mislim da je to na kraju najbolji odgovor”.
Možemo više nego što mislimo
Petra često na svojim profilima na društvenim mrežama komunicira poruke koje se odnose na žene, posebno one koje trpe partnersko nasilje. Za nju, trčanje je na neki način odgovor, ali poručuje da svaka žena može da nađe svoj način i svoj put:
“Ne želim ženama da poručim da treba da trče 174 kilometra. Uopšte nije poenta u tome. Želim da im kažem da ne moraju da odustanu od sebe zato što su majke, zato što rade, zato što imaju milion obaveza ili zato što neko misli da je nešto ‘previše’ za njih. Ne mora tvoj Mon Blan biti planina. Za nekoga je to prvih pet kilometara, promjena posla, izlazak iz lošeg odnosa ili jednostavno odluka da ponovo uradi nešto za sebe. Mislim da smo mnogo sposobnije nego što sebi ponekad dozvolimo da vjerujemo”, kaže ona.
Trčanje i ples, dvije ljubavi
Ako pratite Petrine naloge na društvenim mrežama, ako nije sa kćerkom, vidjećete je uglavnom kako trči. Zahvaljujući trčanju, kaže ona, naučila se strpljenju, disciplini i da neprijatan trenutak ne znači da je sve gotovo.
“Nekada samo treba nastaviti još malo. I možda mi je upravo zato toliko važno. Nije bijeg od života. Naprotiv, nekako me uvijek vrati u život mnogo mirniju i jaču”.
Petra je diplomirala turizam i turistički je vodič desetak godina. Ujedno, instruktorka je salse u školi “Somos Cubanos”, pleše od četvrte godine.
O tome da li ples “trpi” zbog trčanja, kaže da je prirodno da se to nekad dogodi, ali ipak naglašava koliko je i ples za nju važan:
“Pred veliku trku trčanje će imati prioritet, nekada će posao diktirati dan, a kada sam sa Lucijom, organizacija izgleda potpuno drugačije. Ali ples ne želim da izgubim zbog trčanja. To su dvije potpuno različite stvari koje volim. Ples mi daje jednu vrstu radosti i energije, planina drugu. Ne tražim više savršen balans. Mislim da on ni ne postoji. Samo pokušavam da u određenom trenutku znam šta mi je najvažnije i da budem prisutna tu gdje jesam”.
Prije nego krene dalje, želi da uživa u ovom trenutku
Nakon uspješno završene trke na 174 kilometra, kaže da su za nju sada prioritet san, hrana, hidratacija, lagano kretanje.
“I da pustim tijelo da samo pokaže kada je spremno za nešto više. I zanimljivo je da poslije ovakvih trka nije umorna samo muskulatura. Umoran je čitav sistem. Zato ne želim da napravim grešku i prerano počnem ozbiljno da treniram. Trčanje neće nigdje pobjeći. Sada je oporavak dio treninga”.
Osim toga, želi i da uživa u postignutom uspjehu.
“Mislim da često čim završimo jedan cilj odmah tražimo sljedeći, a ja ne želim da preskočim ovaj trenutak. Voljela bih da nastavim da se takmičim na najvećim svjetskim trail trkama, ali i ovdje kod nas. Imamo nevjerovatne planine i voljela bih da trail trčanje u Crnoj Gori dobije mnogo više prostora. A poslije UTMB-a sam naučila jednu stvar, neću više tako lako reći da je nešto preveliko za mene”, poručuje.
FOTO: Privatna arhiva
