Početak septembra, godina 2025, Maja Jezerce drugi put. Znam da sam registrovala da su sa nama u grupi i planinari iz Srbije, ali nisam stigla da ih upoznam tokom uspona. Kasnije, na silasku, na jednoj od pauza, sjećam se da su imali dobru užinu, da se pričalo o njihovom učlanjenju u podgorički klub “Međed”.
Po povratku u Gusinje, obavezno svraćanje u “Kolatu”, kod Evlijana Bekteševića, Adža svih planinara, i mog. Zbijeni jedni do drugih, jer bilo nas je dosta na tom usponu na Jezerce, Adžo me dozvao imenom: “Damira”. Nas dvoje imamo zajedničku fotografiju sa svakog našeg susreta u Gusinju. Ili ako se katkad sretnemo i van, kao što jesmo nedavno u Ulotini…
Žena iz one planinarske grupe iz Srbije, ponovila je moje ime za njim, pa dodala tome i prezime: “Kalač?”, klimnula sam glavom, ustala je, zagrlila me.
Toga dana upoznala sam Isidoru Radonjić. Moje ime znala je zbog tekstove sam pisala o Zeletinu, planini između Andrijevice i Gusinja, planine koja krije brojne reliktne vrste, poput munike i molike, četinara koji pamte ledeno doba, čak i primjerke stabala čija se starost procjenjuje na više stotina godina…
Zeletin nas je jednostavno povezao. Od tog dana kad smo išle na Jezerce, čujemo se, pratimo. Prije nekoliko dana, konačno, zajedno smo bile na našem Zeletinu.
Planinarsku turu na Zeletin organizovao je PSK “Međed”, ali je Isidora toj šetnji dala poseban pečat, kao jedan od vodiča, ona je jednostavno domaćin na tom terenu, poznaje tu planinu bolje od bilo koga od nas, a nije propustila i da nama prenese o svakom dijelu staze, ispriča gdje smo, šta vidimo sa tačke na kojoj smo…
Iako sam na Zeletinu već bila, očigledno da nisam i vidjela sve što Zeletin jeste, moju posjetu te 2020. godine vezala sam za stabla munike čija se starost procjenjuje i na 800 godina… Isidora mi je dala i više od toga.
“Za Zeletin sam čula od Zlatana Đorđevića, najboljeg prijatelja, takođe vodiča. Prije tridesetak godina je bio sa Žižom ovdje; Krsto Žižić je verovatno bio jedan od najvećih vodiča u Srbiji, porijeklom iz Crne Gore. Sasvim prirodno da su ovuda prošli, pa je Žiža, vjerujem, zbog ljepote ovog prostora i podigao ispred kluba kolibu na Visitoru, 15-tak kilometara udaljenu od Zeletina, u katunu Mramorje”, priča Isidora.
Ta koliba na Visitoru i danas je otvorena za putnike namjernike, prije svega za planinare.
“Prošle godine smo prošli sa grupom pored nje, svima smo ispričali priču i o Žiži i o kolibi. Neka traje ta priča dok smo živi”.
Kako su se ukrstili naši putevi
Isidora je na Visitoru prvi put bila prije oko 20 godina, tada, kaže, malo i oko Greben planine, ali Zeletin nije prošla. Tako se rodila želja da upozna i taj prostor.
“Gledajući karte shvatila sam da je u pitanju jednakostraničan trougao koji prave Zeletin, Visitor i Greben planina, pa iako se mogu smatrati jednom cjelinom Prokletijskog masiva, za stanovnike Ulotine, Murina, Plava i Gusinja, ovo su posebne planine na koje su se izdizali njihovi mještani u prošlosti. Tako sam poželjela da upoznam čitav ovaj prostor, ali sam krenula od najnepristupačnijeg, Zeletina”.
Čitala je tako planinarske klasike, poput literature Danijela Vinceka, B. Miloijevića, Vasilija Muja Spasojevića.
“Pa sam istražujući opise i narative crnogorskih katuna i ovih prostora naletjela i na tvoj fenomenalan tekst o Zeletinu, prostoru sa najstarijim primjercima munike, molike, smrče. On je zapravo meni dao najvažnije smjernice odakle da krenem i šta zapravo na Zeletinu treba da vidim i pronađem: najstarija stabla u Crnoj Gori, takozvane ‘metuzaleme’”, kaže.
Ovdje razgovor sa Isidorom dobija dodatan lični pečat, jer i sama spominje taj dan kad smo se se srele na planini:
“Možeš me sada razumjeti, koliko sam se obradovala kada smo se upoznale prilikom uspona na Maja Jezerce, najviši vrh Dinarida u Albaniji”.
Prvi put, Isidora je sa grupom na Zeletin došla prije tri godine, ali je prethodno, dva puta, istraživački prošla Zeletin.
“Sa Ulotinjske i Murinske strane i tek tada sam u punom smislu te riječi sagledala svu ljepotu ovog prostora, njegov reljef, vegetaciju, floru, poziciju jezera, gdje su šume munike, molike, najstariji primjerci stabala, pa tek onda, za grupu izabrala najljepše od svega što smo vidjeli”.
Katunište, Platno, Goveđak… do Murinskog katuna
Uspon sa grupom planinara u organizaciji PSK “Međed”, bio je njen deveti put u to prostoru, a uskoro dolazi ponovo.
“Za dvije nedjelje će biti deseti; od toga samo šest puta na Zeletinu, jer planinu morate vidjeti sa svih strana, prići joj iz raznih pravaca i u razna godišnja doba, da biste vidjeli kada je ona najljepša, mada je to, naravno, relativno, i takvu da je ljudima pokažete”.
Tako je, kad je dogovarana i tura sa “Međedom”, izabrala stazu za tu grupu, jer željela je da to bude grebenska tura od katuna do katuna.
Grupa je terencima iz Ulotine stigla do napuštenog Katuništa na 1.650 metara, gdje se nalazi jedna od najstarijih smrča u Crnoj Gori. Procjenjuje se da je njena starost preko 800 godina, a nije obilježena, niti lako uočljiva.
“Dalje smo hodali čitavim grebenom Goveđaka, kako bi tura bila i grebenska i kako bi planinari imali vidike na sve četiri strane svijeta nekoliko sati (pogled na Komove, Bjelasicu, Mojan, Planinicu, Prokletije, Čakor, Đeravicu, Hajlu, Janjino brdo, Sjekiricu..) ali i da bismo grebenom izašli na najviše vrhove Zeletina, koje Via Dinarica zaobilazi, i spušta se prije njih u katun Gropa”.
Via Dinarica je mreža planinskih staza koja povezuje sedam država i teritorije kroz koje se proteže planinski lanac Dinarskih Alpa – od Slovenije do sjeverne Albanije.
Mi smo se toga dana upisali u knjige na vrhovima Goveđak (2.039) i, najviši, Platno (2.126). O Šoškićima, koji su me prvi i odveli na Zeletin, koji održavaju tu stazu i koji su i toga dana zapravo postavili kutiju na Goveđaku, slijedi posebna priča.
Tu na vrhovima Zeletina, staza je mogla biti i završena – nakon najviših vrhova, kružnim putem može se preko sipara spustiti opet na Katunište.
Isidora nas je vodila dalje, planinarskim grebenom Drekina kosa, koji je stanište stare i guste šume munike, sve do Mise, gdje se nalaze i dva jezera Veliko i Crveno.
Naša šetnja završila je u Murinskom katunu, na 1.850 metara, što je, kaže Isidora, za mještane ovih krajeva ujedno i prirodna granica Zeletina i Visitora.
“Ljudi danas nemaju priliku često da vide katune, mjesta gde su se ljudi izdizali preko ljeta i kako izgledaju prostori koje su birali za život u planini. To sam željela da učesnici akcije vide. Vidjeli su takođe i koliko je prostor pust, ovdje sada izdiže samo jedna porodica Jašović, a ne tako davno, na Petrovdan bi se preko 1.000 ljudi okupilo u katunu Ćeransko, nedaleko od katuna Gropa. Za razliku od poznatih i atraktivnih planina kojima prolaze desetine i stotine turista ili planinara, ovdje, odavno, nikoga više skoro da ne možete sresti. Zato se ovde i vraćam. Priroda je ostala netaknuta”.
Koliko taj prostor nije posjećen, svjedoči i netaknuto žbunje borovnica i malina…
Isidora je za dvije sedmice ponovo ovdje, sa grupom iz Srbije.
“Realizovaćemo transverzalu od Zeletina, preko Visitora i Greben planine i završiti akciju u katunu Čardak, opština Gusinje; proćićemo kroz teritoriju tri opštine, Andrijevica, Plav i Gusinje”…
Ko je Isidora Radonjić
Isidora je po zanimanju master defektolog, završava dva doktorata iz logopedije na Univerzitetu u Beogradu i iz inkluzije na Univerzitetu u Novom Sadu. Ima privatnu praksu u Beogradu i radi sa djecom sa najtežim smetnjama u razvoju.
Planinari od 1999. godine, punih 27 godina, a vodi od 2021.
“Možda nikada i ne bih postala vodič da Planinarski save Srbije (PSS) te 2020.godine nije raspisao Evropski konkurs za izbor 12 žena/planinarki u Srbiji kojima će finansirati sve obuke i školovanja za ovaj poziv jer je broj žena vodiča, u odnosu na muške kolege, svega deseta odsto u Srbiji. Za razliku od Slovenije i Italije gdje ih je 30 odsto”.
Na obuku je krenula na nagovor koleginice Jelene Karamarković iz “Radničkog”, kluba iz Beograda, koji još od šezdesetih ima planinarski dom u dolini Grebaja, u Gusinju.
Nakon završene obuke, dobila je licencu za treću kategoriju vođenja, položila i šest ispita na Sportskoj akademiji i dobila dozvolu da vodi grupe na vrhove do 4.000 metara sa upotrebom tehnike u ljetnjim uslovima.
“Prošle godine sam završila i zimski tečaj Vojne akademije koji je trajao skoro tri mjeseca, samo iz želje da se stalno usavršavam.
Vidjela je svijeta, ali i dalje najviše voli ture po Crnoj Gori
Isidora je polovinu života provela u u izviđačkoj organizaciji, a drugu u planini.
“Dobro čitam kartu i dobro se snalazim u prirodi. Sva prethodno dobijena znanja mi veoma pomažu u vodičkom poslu. Nažalost, danas nerijetko vodiči postaju i planinari sa minimalnim planinarskim iskustvom, slabim znanjem iz topografije, oslonjeni samo na tuđe trekove”.
Vodi ture po čitavom Balkanu, ali i u Evropi, ali kaže da i dalje najviše voli i vodi ture u Crnoj Gori.
“A vidjela sam svijeta, i planinarski”.
Vjeruje u princip “korak po korak”
Vjeruje u postepenost i postupnost i pedagoške principe, od lakšeg ka težem.
“Svaka naša sljedeća vodička sezona je teža: raznovrsnija, ‘dalja’ i ‘viša’. Mišljenja sam da kvantitet i kvalitet ne idu zajedno. Dobra tura, da kažem nova, nešto što nije vođeno ili nije vođeno često se dugo sprema pa u tom smislu, s obzirom na to da ne živim od vođenja i da se vođenjem bavim takoreći uz osnovno zanimanje, nemamo ih puno tokom godine. Svega pet ili šest višednevnih i nekoliko jednodnevnih”.
Kaže i da za vođenje kvalitetnih, novih, npr. pet višednevnih akcija koje traju 15 dana sa grupom, obilazak i istraživanje staza traju 25.
“Ne znam da li može drugačije ako hoćete nešto eksluzivno, atraktivno, što nije skinuto sa Vikiloka, već viđeno, što svi vode ili što niste vodili više puta”.
Za nju, najdragocjenije u obilascima staza su susreti sa lokalnim stanovništvom, kontakti na terenu:
“Za koje kada ste sami istraživač imate pregršt vremena, odnosno mjesta gdje ćete dovesti grupu da od mještana čuju o životu, običajima toga kraja i upoznaju ljude koji žive, ostaju i opstaju na prostorima koje pohodimo. Zato se istraživačkih akcija ne odričem”.
Nekad su bile važne visine, sad skrivene staze
Dok je bila mlađa, kaže, jurila je vrhove i visine.
“Imala sam 26 godina kada sam sa nekoliko kolega izvršila samostalni uspon na Mon Blan i učestvovala u ekspedicijama na Gros Glokner, Gros Venedoger, a čekala u podnožju Materhorna dok su moje kolege pele i to. Musale, Mitikasi, Dolomiti sve ono sa prefiksom najviši ovo ili naj ono… Sada me zanimaju rijetko ili nimalo posjećeni prostori, prostranstva za koje niko nije čuo ili je malo ko vodio ili nije vodio tuda kuda smo zamislili”.
Obožava transverzale i kaže da tek kroz njih, kada hodate od planine do planine, doživite jednu planinu iz raznih perspektiva.
“Vidjeti je iz svih uglova, pa tek onda izaći na njen vrh je moćno. Mada, eto, malko da me želja mine za visinom, išla sam na Tubkal, na planinu Atlas”.
Vodič mora da poštuje ljude
Za sebe kaže da protrčava kroz ljude ni kroz prostore koje sa ljudima pohodi.
“To mi je važno. Da posao vodiča i vođenja i poslije evo skoro mislim 60. akcije, radim najbolje što mogu. Časno. Jer to je nužno, da vodič pokaže poštovanje prema ljudima, prirodi, ovom pozivu; da svojim ponašanjem i načinom vođenja, koliko god je moguće, ne obrukate ovaj poziv, svoje učitelje ili uzore, a imala sam priliku da upoznam neke od najvećih planinarskih imena na samom početku svoje planinarske karijere. Nije lako, ima izazova i tek jer sam žena u ovom muškom sportu, ali tome treba težiti”.
Isidora sve akcije vodi sa najboljim prijateljem, koji je vodič 30 godina, a koji je i njoj bio vodič 1999, kada je počinjala da planinari.
