Tri Koma za dan? Bravo, sjajno je to, ali – vidi, to pomjeranje granica može da bude opasno, kad stalno tražiš novi izazov, očekuješ više od sebe.
Tako nešto rekla sam Borisu i Jeleni, prijateljima planinarima, noć prije nego što ću uraditi isto to. Popeti se na tri vrha Komova za dan.
A nisam planirala. Ni pomislila da u glavi i nogama imam to, da se u jednom danu, za 13.30 sati, popnem na Kučki (2.487), Ljevorečki (2.469) i Vasojevićki kom (2.461).
Nisam znala mogu li i dva – Kučki i Ljevorečki, što je zapravo bio plan vodiča iz klubova “Međed” i “Brskovo”, jer htjeli su da se prije akcije Olimp, Grčka, međusobno upoznamo kao ekipa, da osjetimo teren i da i oni vide ko i šta može. Ili ne može.
Bila je to sjajna odluka, jer smo, makar ja jesam, mogli da vidimo i sami sa sobom šta možemo, a šta ne. Ne znam šta će biti na Olimpu, ali me danima nakon tri Koma držao osjećaj “kakav Olimp, ja sam se popela na tri vrha Komova za jedan dan”.
Do tog prvog juna, o Komovima sam znala kako izgleda kružna tura – prošla sam je više puta, sa različitih strana i preporučujem svima, sjajnih dvadesetak kilometara šetnje – kroz šumu, preko livada, ima i uspona, u sezoni i šumskog voća, borovnica.
Do tog prvog juna, O Komovima sam znala i kako izgleda uspon na Kučki kom, pela sam se prije dvije godine. Taj uspon za mene je tada bio takav da nisam željela da ga skorije ponovim. A eto jesam, dvije godine kasnije, uz još dva vrha Komova.
Do tog prvog juna, o Ljevorečkom i Vasojevičkom komu nisam imala bilo kakvu predstavu. Sve što sam znala je da je i njihova visina iznad 2.400 metara, o Vasojevićkom sam slušala da je “najlakši” među njima. I taj opis stoji. Najlakši je bio i nama, makar meni, toga dana, iako je tog prvog juna bio posljednji izazov i već je stizao umor od uspona na druga dva.
Uspon na dva vrha Komova, Kučki i Ljevorečki, počeli smo nešto prije sedam sati ujutro.
Kao grupa smješteni smo bili neko u “Kobil dolu”, neko “Kod Mikše”, nas devet u planinskoj kući “Montenegrina”. Sjajan domaćin! Dočekao nas je pun frižider, ujutro smo kuvali kafu, jaja. Nakon ture se svi istuširali.
Do početne tačke, na oko 1.800 metara, odakle zapravo i kreću staze za Kučki i Vasojevićki kom, dovezli smo se autima. Nakon toga, išli smo na Međukomlje, preko Ćafe od Carina (2.177), gdje počinje i strmija staza, koja je u početnom dijelu livada, nakon čega se ulazi u stijenu. Lično mi je kretanje stijenama i najdraži način kretanja, osim ako stijena nije izložena, što je slučaj sa završnim usponom na Kučki kom.
Od kako je ta tura najavljena, ja sam samo i razmišljala o tom završnom usponu, koji me je prije dvije godine “namučio”. Tura je tada organizovana sredinom oktobra, i gore pred vrh, duvao je jak vjetar. To me dodatno činilo nesigurnom u kretanju izloženim dijelom, ali – izašla sam tada na vrh, dok smo odmarali, razmišljala – okej, samo da se sad još i spustim istom ovom stijenom i to je to.
Desilo se, završilo se i rekla sam – hvala, neću skoro nazad.
Moj drugi doživljaj Kučkog koma, ovog prvog juna, bio je potpuno drugačiji. Bez problema sam prošla i taj “kritični” dio, a onda me zbog te spoznaje pukao adrenalin.
“Bravo mala”, pružio je i meni pred vrh ruku podrške Dražen Marković (PSK “Međed”).
Na vrhu fotkanje, susret sa ekipom iz PSK “Bihor”.
Mislila sam da ćemo se sa Kučkog koma spustiti istom stazom, ali nismo. Umjesto toga, krenuli smo siparom, koji vodi do ispod Rogamskog vrha (2.303), pored Crnih izvora (na oko 1.950 metara) do Iglenovog polja (i dalje ispod 2.000), odakle počinje uspon na Ljevorečki kom.
Već usput se počelo govoriti o tome da postoji mogućnost uspona i na treći vrh Komova. Izgovorila sam to naglas, Dražen je u tom trenutku rekao da, kako tu stvari stoje, mogu. To nismo mogli da znamo vjerovatno ni on, ni ja.
Kad smo stigli podno Ljevorečkog koma, konkretno je pitao – ko želi i na treći vrh. Javila sam se, javilo se nas 12. Tu smo se odvojili od ostatka grupe i krenuli.
Što se tiče mene, Ljevorečki kom najteži je od ova tri. Kučki je odjednom za mene postao “pjesma”.
Do vrha Ljevorečkog vodi najprije jedna livada, meni je djelovala kao beskonačno duga. Od onih je “uz nos”. I tu sam osjetila blagu slabost mišića, a pomislila bih da to nije moguće, makar iz dva razloga: posljednjih godinu i nešto sam u redovnom treningu, za to vrijeme na planinarenje sam išla u prosjeku jednom sedmično. Moj argument je i – uzimam redovno magnezijum, a vodim računa i da sam hidrirana, da mi ne fali elektrolita.
Na tom dijelu staze uzela sam dodatan magnezijum, dodatne elektrolite, a prijala mi je i limenka koka kole. Kasnije sam razmišljala koliko je dobro da sam učestvovala u ovoj akciji prije Olimpa, jer da nisam, definitivno bih se negdje zeznula u procjeni toga šta da nosim, kako da na licu mjesta reagujem u pogledu podizanja energije. Sad znam bolje.
Osim te “uz nos” livade i tog izazova sa energijom, drugih na stazi do Ljevorečkog nije bilo.
Spustili smo se, i to je već bila mala pobjeda. Dva od tri vrha Komova, to je to. Sad još Vasojevićki.
Do tada smo već bili “kraći” za dva člana ekipe za tri od tri. Ostalo nas je deset.
Nakon spuštanja sa Ljevorečkog koma, kretanje smo nastavili prema Međukomlju, odakle se dalje ide istom stazom kuda smo toga jutra i krenuli. Pred nama su bila dva izbora – da idemo skroz do početka staze, pa se uključimo na onu koja vodi na Vasojevićki, ili da iskoristimo prečicu, nekih stotinak metara još jedne “uz nos” livade, koja se svakako kači sa stazom za Vasojevićki. Odmjerili smo gdje gubimo snagu, vrijeme i – prevagnula je prečica.
Kad pogledam trek, skratili smo nekih 100 metara visinske – prečica se sa stazom za Vasojevićki povezuje na oko 1.900 metara, pa nam je do vrha ostalo da savladamo 560. Tu je od daljeg uspona odustao još jedan član ove družine.
Na treći od tri, u 18.30 izašlo je nas devet: Bobo, Burzo, Brano, Miloš, Danijel, Slađa, Ceca, Tijana i ja.
Sedam minuta prije toga, kad smo bili na grebenu ka vrhu, uočili smo ostatak grupe, one koji su se toga dana peli na Kučki i Ljevorečki. Neću reći “samo”, jer to nije “samo”.
I opet me lupio adrenalin, pa sam na vrhu Vasojevićkog malo zasuzila.
Lijepo smo odmorili, osvježili se i krenuli nazad. Tačno u 20.00, još je bilo dnevne svjetlosti, sunce je tek na zalasku, bili smo na tački sa koje smo toga prvog juna ujutro krenuli u ovu avanturu.
Tri vrha Komova, dvadeset kilometara i 2.265 visinske razlike, za 13.26 sati.
“Svaka ti čast, baš super, nego šta reče ti ono za pomjeranje granica, je li opasno ili nije”, poslao mi je Boris sjutradan poruku.
Ne znam šta bih vam rekla. Meni je prijalo. I, evo desetak dana kasnije, još me drži – hej, ženo, puniš 50, a popela si se na tri vrha Komova za dan. Možeš sve.
