Koliko god pokušavala da izostavim priču o konzumiranju psihoaktivnih supstanci (PAS), ne zato što se stidim tog dijela života ili što mislim da nije koristan, ne mogu.
Ipak sve kreće odatle. Nemoguće je preskočiti početak. Korišćenje PAS jeste dio moje prošlosti.
Ali nisam ja, nije cio moj život. To iskustvo naučilo me šta vrijedi, a šta ne. Šta volim, a šta ne. Gdje mi je mjesto. Kako se osjećam, šta želim, koji su mi ciljevi, gdje su mi snovi.
I da kad je teško plačem usput i hrabro koračam dalje!
Prije 10 godina, na liječenju na Kakarickoj gori, imali smo likovne radionice. Vodio ih je akademski slikar, pokojni Vojo Rabrenović. Nisam znala ni čiča Glišu da nacrtam, ali iz poštovanja prema Voju uzela sam i naslikala ono što mi se činilo najlakše – planinu. To je bilo sve što se tiče mog “slikarskog” talenta i znanja. Slika je završila u nekoj fioci kreativne radionice, nebitna i zaboravljena.
Godine su prošle. U međuvremenu sam se popela na “bezbroj” vrhova i prošla mnoge kanjone po Crnoj Gori i van nje. Vratila sam se u ustanovu kao predavač, da održim radionicu na temu “Alpinizam i adrenalin”. Tada mi je prišao jedan klijent koji je bio na tretmanu i rekao mi da se moja slika nalazi na zidu njegove sobe.
Na slici – planina! Ej, planina!
U trenutku kada sam je naslikala, ni u najluđim snovima nisam mogla zamisliti da zapravo crtam ono što će postati moj lijek, moja budućnost, ljubav i moja sloboda!
Većina zavisnika ima izraženu potrebu za adrenalinom. Na predavanju sam kroz lično iskustvo govorila o važnosti da tu potrebu zadovoljimo na zdrav način – kroz aktivnosti koje nas izazivaju i isceljuju, a ne uništavaju.
Adrenalin nije neprijatelj. Potrebno je samo da ga usmjerimo na kvalitetan način.
Motiv za napredak leži u priznanju vlastite nemoći iz perioda aktivne faze. A korak naprijed može biti planinarenje i sve ono što iz njega proističe: visokogorstvo, alpinizam, kanjoning, ultra trail trčanje, alpsko, freeride i turno skijanje.
Ako se pitate koji je najbolji trening za te aktivnosti – odgovor je jednostavan: bavite se njima! Za planinarenje najbolji trening je planinarenje, za kanjoning – kanjoningom.
Ali, da biste smanjili rizik od povreda i nezgoda, da bi subjektivne okolnosti koje dovode do opasnosti sveli na minimum, poželjno bi bilo baviti se trčanjem, plivanjem, voziti bicikl, raditi fitnes treninge.
Sa svakim novim vrhom na koji sam se popela, osjećala sam pobjedu. Ne nad planinom, već nad sobom.
Pomjerala sam sopstvene granice, otvarali su mi se novi vidici. Moje “ne mogu” postajalo je “mogu”.
A vremenom je moj mozak počeo tako da razmišlja i u drugim životnim sferama. Više se nisam pitala: “Da li mogu?”, već: “Da li želim?”
Planina me naučila da budem smirena, strpljiva i oprezna. Naučila me koliko sam sićušna i koliko moje poštovanje prema njoj treba da bude duboko. Jer, ipak, planina u svemu ima posljednju riječ.
Dvije krune moje dosadašnje karijere su Materhorn, koji sam popela italijanskom rutom Kresta Leone i Ćima Grande, popet smjerom Spigolo Dibona. Za ovakve vrhove ne postoji posebna priprema. Samo predanost, iz dana u dan, i vjera da mi vremenska prognoza neće poremetiti planove.
Kad smo Marko i ja nedavno popeli Spigolo Dibonu, žena mi je u komentaru postavila pitanje: “Zašto se penjem na taj šiljak? Zar nije dovoljno da ga vidim?”. Odgovorila sam: “To ti je kao da odeš na more, a da se ne okupaš.”
Zapravo, svi mi uživamo u različitim stvarima i na različit način. Ali ja, dok plivam ili penjem neku “strašnu” stijenu, ne mislim ni na račune, ni na krov koji prokišnjava, ni na probleme koji me čekaju kad se vratim.
Tada ne postoji ništa drugo osim sadašnjeg trenutka i maksimalne posvećenosti njemu.
U tome leži punoća života!
Autorka: Marija Zogović
