Prošla sam kroz kanjon Nevidio. Prvi put u životu, prvi put kroz kanjon, prvi put i skačem (a živim pedesetu). I ti skokovi u vodu, za mene, bili su i najveći izazov. Sve drugo što sam doživjela u kanjonu toga dana, djelovalo je kao već viđeno i doživljeno, jer prošla sam mnogim planinama, osjetila različitu stijenu, prolazila i feratama. Plivanje u hladnoj vodi, istina u odijelu debljine pet milimetara, ali voda je nalazila put da uđe ispod odijela, ruke su mi bile gole, ipak mi je prijalo.
Zapravo nisam ni znala koliko me skokova u vodu čeka. Znala sam da to jeste, za mene, jedan od izazova prolaska kroz Nevidio, ali nisam razmišljala o tome koliko puta ću to morati da uradim. Samo sam, na poziv prijateljice Biljane Zeković i Dragutina Šlagija Vujovića iz Planinarsko-smučarskog društva “Javorak” iz Nikšića, pristala.
Rado, da se razumijemo.
Šta god da me čekalo na tom putu, bila sam spremna da probam. I sigurna sam, poslije ovoga, doći ću opet u Nevidio. I sigurno ću poslušati preporuke i za obilazak drugih kanjona u Crnoj Gori. A Šlagi predlaže kanjone Škurda, Grabovica, Bogutovski potok, Međuriječki…
Kanjon Nevidio dio je rijeke Male Komarnice, koja izvire u podnožju južnih padina Durmitora, u Dobrom Dolu.
Ponirući, prolazi između vrhova Boljskih greda i Lojanika, da bi se ponovo u nešto proširenoj dolini pojavila u vidu stalne rječice. U toj dolini smješteno je selo Komarnica. To ime zadržava sve to kraja proširenja doline između sela Komarnica i Pošćenja. Odatle, do ušća u Pridvoricu nosi ime Nevidio, “jer se odjednom gubi u čudno uklesani ulaz i postaje ljudskom oku nevidljiva”.
Vrlo je interesantno da je okolina ovog ulaza jedna od ljepših u durmitorskom kraju…
Tako o kanjonu, u uvodnom dijelu, piše u izdanju iz 2015, koje je priređeno povodom pola vijeka od prvog prolaska kroz Nevidio. Autor teksta, Miloš Bojanović, jedan je od jedanaestorice koji su avgusta 1965. otkrili taj kutak koji se skrivao od ljudskog oka i prvi osjetili njegovu tajanstvenu moć…
Godišnje kroz kanjon prođe oko 3.000 turista
Kanjon Nevidio posljednji je neosvojeni kanjon u Evropi. Danas je dio Parka prirode Dragišnica i Komarnica i, kako navode iz uprave tog zaštićenog područja, godišnje kroz kanjon prođe oko 3.000 turista.
Šlagi, nikšićki planinar i alpinista, moj domaćin tokom prolaska kroz Nevidio, prvi put je u kanjon ušao krajem osamdesetih godina prošlog vijeka. Kao vodič, kako kaže, godišnje kroz kanjon prođe i tridesetak puta.
Prolazeći kroz Nevidio tog 16. jula, Šlagi je i nama u grupi u kojoj sa bila usput pričao o prošlosti kanjona, pa i onoj koja se odnosi na njegov izgled danas.
Kaže i da uvijek pred početak sezone i on, i njegove kolege, prije nego povedu turiste, sami prođu kroz kanjon, kako bi provjerili da li je sve “na svom mjestu”, da se nije pomjerio neki kamen, da se nije desila neka promjena koja bi uticala na bezbjednost:
“Svi vodiči prije početka sezone, a to je jun, idu obazrivo kroz kanjon, da bi pronašli najbezbjedniju stazu i ispitali riječno dno, jer tokom zimskog perioda rijeka zna da se podigne po nekoliko metara i da nanese razne predmete. Vodiči uklone ili markiraju predmet i na taj način se mogućnost povrede svede na minimum”.
Kako je rekao, bitnijih promjena u kanjonu, od kako je izveden prvi uspješan prolazak kroz njega prije 60 godina, nije bilo, do lani:
“Posmatrajući snimke i fotografije iz te legendarne 1965. i prvog prolaska kroz njega, nije bilo nekih značajnih promjena do prošle godine, kad je bujica koja je krenula iz Dragišnice umnogome promijenila unutrašnjost kanjona i vodičima dala zadatak da potraže nove prolaze kroz kanjon i bezbjedno dovedu goste na cilj”.
Zbog nailaska velike količine vode iz gornjeg dijela Komarnice, a kako bi gostima olakšali prolazak kroz Nevidio, vodiči su na nekim složenijim mjestima u kanjonu postavili nogostupe i gelendere.
“Tim potezom uopšte nije umanjena atraktivnost kanjona, naprotiv, na nekim mjestima je i uvećana”, kaže Šlagi.
Nije uvijek lako sa ljudima
Sudeći samo po iskustvu iz moje grupe, biti vodič kroz mjesta kao što je Nevidio, nije jednostavno. Ljudi u grupi su različiti, različitog iskustva i vještina, različito reaguju na različite situacije.
Da se ne bavim drugim ljudima, već samo sobom, Šlagiju nije bilo sigurno lako ni da mene provede kroz Nevidio. Nisam sklona da unaprijed zamišljam scenarije na situacije koje mi inače nisu poznate – ovo je moj prvi kanjon, ne znam kako ću da se osjećam kad budem tamo i ne znam kako ću da reagujem. I sa tim sam i ušla u Nevidio.
Moje emocije u pogledu skokova su se mijenjale, to bih kratko nazvala malo haotičnim – od toga da nisam okej sa skokom, pa sam okej, pa čak na mjestu gdje to i ne moram, sama izaberem da radije skočim, nego da se “mučim” spuštanjem u vodu niz stijenu, pa tako tada i skočim sa stijene visoke oko pet metara. Pa nakon toga zapnem, ne jednom, već dva puta, pa su sa mnom skakali vodiči, jedan koji je vodio drugu grupu, jednom je, taj posljednji skok prije izlaska iz kanjona, sa mnom skočio Šlagi.
“Na tvoje jedan, dva, tri skačemo”, samo mi je rekao, stavljajući do znanja da sam odgovorna i za njega. On skače kad ja kažem. Nema predomišljanja. Skočila sam, naravno. Skočila sam svaki put. Je li mi bilo svejedno? Nije.
“Iskustva vođenja su različita, razni turisti iz raznih krajeva svijeta sa različitim predispozicijama i vještinama su bili naši gosti, koji i nisu vični u vodenim sportovima, a koliko u njima nisu toliko, možda i malo manje su bili vični za alpinistiku i hodanje po klizavom i kamenitom terenu”, kaže.
NAPOMENA: One koji nisu vični skokovima ili iz nekog razloga ne žele, ne mogu da skoče, vodiči će spustiti užetom
Skokovi sa jednog do 16 metara, bazeni…
Posljednji otkriven, kanjon Nevidio, dodaje on, danas je najposjećeniji kanjon u Crnoj Gori.
“Specifično za njega je da ima veliki broj skokova sa stijena visine od jednog do 16 metara, a tako i dugačke bazene i po 30 metara koje morate preplivati. Voda je dosta hladna, do osam stepeni”.
Prvi 1965, pa prvi prošli i zimi
Članovi “Javorka”, osim što su prvi prošli kroz Nevidio prije 60 godina, godine 2016. prvi su organizovali i prolazak zimi. Sa Šlagijem, tog prvog januara 2016. godine bili su Marko i Miloš Blečić.
“Uslovi su bili ekstremni, na samom ulazu je bila temperatura minus 12 stepeni i kanjon je bio okovan ledom. Kao i mnogim vrhovima što sam se vraćao po nekoliko puta, tako bih se i u kanjon vratio u bilo koje godišnje doba i u bilo kom periodu”.
Iste godine, u avgustu, on i Pavle Kasom, sa Igorom Tomićem iz Paraolompijskog komiteta Crne Gore, proveli su kroz Nevidio slijepog paraolimpijca Mirnesa Ramovića.
Ekipu je tada na ulazu ispratio Stevan Vujičić, jedan od članova prve postave koja je prije 60 godina prošla kroz Nevidio. Osim Vujičića, danas je živ još i Nikola Šunja Mrvaljević.
Miloševa kada, Sunčana i Šećerna dolina…
Tog 16. jula dok je nas vodio kroz kanjon, Šlagi je usput opisivao mjesta koja su značajna za taj prvi prolazak – a veliki je broj mjesta u tih nešto preko dva kilometra, kolika je njegova dužina, koja nose simbolična imena. Miloševa kada, to je jezero u kojem se Miloš Bojanović u punoj opremi prevrnuo čamcem. Jedno proširenje, puno sunca i pogodno za odmor, dobilo je ime Sunčana dolina…Mjesto gdje su prvi put ručali, oni koji su prvi prošli kroz kanjon, nazvali su Šećerna dolina:
“Organizmi su nam tražili kaloričnu hranu, pa neštedemice navalismo na šećer i pojedosmo ga do posljednjeg zrna”, zapisano je u izdanju objavljenom povodom pola vijeka od prvog prolaska.
Prije 60 godina imali samo kupaći, danas neopren odijela
Dok smo prolazili kroz kanjon, više puta komentarisali smo i opremu koju mi imamo danas i ono čime su raspolagali članovi te prve ekipe. A nisu imali ništa – kupaće gaće, kacige pozajmljene od rudara, užad ne najboljeg kvaliteta…
Šlagi kaže da su i u vrijeme kad je on počeo da ide u kanjon, rijetki imali komplet neopren odijelo:
“U Nikšiću su postojala odijela kod nekoliko ronilaca, vojnih lica i ribolovaca, a mi smo bili presrećni kad bi mogli naći makar donji ili gornji dio odijela, pošto su pretežno tada bila dvodijelna”.
Na kraju i malo penjanja
Po izlasku iz kanjona, posjetioce čeka malo pješačenja i oko 200 metara visinske razlike. Ja sam tu već bila u raspoloženju “okej, sad smo na mom terenu”. Nije baš najbolje iskustvo hodanja u neopren odijelu do pojasa (skinula sam gornji dio), vrućina je, ali – nije toliko strašno kako je meni to predstavljeno.
“Za sami izlazak kojim se danas penjemo, preko Manastirišta, nije se znalo, nego smo preko siparišta izlazili na put kod Žute grede, ali to nam nije umanjivalo želju za prolazom kroz kanjon”, kaže Šlagi.
Povodom 60 godina obilježavanja od prvog prolaska kroz Nevidio, na platou ispred kanjona 26. i 27. jula biće oformljen kamp i organizovan i prolaz kroz Nevidio.
Za detalje o događaju, kontakrijate Planinarsko-smučarsko društvo “Javorak”.
