Gorska služba spašavanja Crne Gore (GSS), formirana prije više od 60 godina kao sekcija nikšićkog planinarskog kluba “Javorak”, danas u Međunarodnoj komisiji za gorsko spašavanje (International Commision for Alpine Rescue, ICAR) stoji rame uz rame sa Austrijom, Švajcarskom, Italijom i, poput tih država, sa istim brojem glasova, odlučuje o izmjenama standarda, tehnike, ali i prijemu novih članova.
Njene preporuke, međutim, u matičnoj državi, ni danas nisu obavezujuće.
To znači da je uzalud svaka njihova priča i savjet, poput te da se u planine ne ide u “patičicama” i papučama, jer oni koji taj savjet ne poslušaju, ne rizikuju bilo kakvu sankciju.
Naprotiv, u slučaju nezgode, spasioci po iste te ljude idu i spašavaju ih. Volonterski.
O nastanku i razvoju GSS-a u Crnoj Gori, kadrovskim kapacitetima, regulativi… povodom Međunarodnog dana gorskog spašavanja, koji se obilježava 28. avgusta, za Maja.team govori načelnik Željko Loncović.
“A” status priznanje i obaveza
GSS Crne Gore osnovana je 1963, iz planinarske organizacije, po uzoru na druge službe organizovanog spašavanja. U to vrijeme, bila je namijenjena za spašavanje planinara, jer – planinare nije ni imao ko da spašava, do oni sami.
Vremenom, zbog geografske posebnosti Crne Gore, kaže Loncović, i nedostatka adekvatne spasilačke službe, intervenisalo se i u drugim slučajevima. Tako je GSS mnogo puta intervenisala na putevima, u saobraćajnim nesrećama, njeni članovi učestvovali su i u zbrinjavaju stradalih u avionskoj nesreći koja se na planini Maganik dogodila u septembru 1973.
Intervenisali su i kada bi snijeg zatvorio puteve, pa su tako godinama pomagali stanovništvu koje bi ostalo odsječeno:
“Preko Krnova je prolazio magistralni put ka Šavniku, a usljed snijega, i Šavnik je tada bio zatvoren. Tokom zimskih mjeseci, svakog bolesnika, trudnicu… koje je trebalo transportovati u nikšićku bolnicu, transportovala je GSS, preko Krnova, i to se radilo vučom”.
Sve te potrebe na terenu, kaže Loncović, diktirale su razvoj GSS-a. Tako je u prošlosti počela obuka većeg broja članova, nabavljena i specijalizovana oprema, prvi instruktori stekli zvanje…
Raspadom Jugoslavije, međutim, jedino je Srbija ostala članica međunarodne organizacije, dok su druge republike, među kojima i Crna Gora, morale da to ponovo traže. Tri godine nakon referenduma koji je održan 2006, Crna Gora postala je punopravna članica ICAR-a.
Loncović ponosno ističe današnji status – najvišu, “A kategoriju”:
“Takav status, na neki način je priznanje, ali i obaveza koju moramo poštovati i razvijati se u tom pravcu”, kaže on.
GSS Crne Gore, u vrijeme kad je osnovana, bila je sekcija u okviru PSD “Javorak” iz Nikšića. Od 2008, kad je registrovana, funkcioniše kao nevladina organizacija.
“Htjeli smo da zadržimo ovaj humanitarni i dio volonterizma, tako da nismo mogli biti privredno društvo”, pojašnjava Loncović.
Ponosan je na činjenicu da su se, od svojih početaka, 1963. godine, do danas, na sve pozive odazvali blagovremeno i da se nikad niko u GSS-u u tim akcijama nije povrijedio.
Uvijek otvoreni za nove ljude
GSS danas broji oko 60 pripadnika, najviše u Nikšiću, gdje je to slučaj oduvijek. U Nikšiću je i jedina stanica GSS-a, dok obavještajne tačke postoje na Durmitoru, planini Subri kod Herceg Novog i Plavu (Prokletije).
Na podmlatku, kaže Loncović, stalno rade, i svake godine nanovo organizuju obuku.
“Taj ciklus traje nekoliko godina, vršimo prijem novih, ali oni nisu članovi GSS-a, nego samo ulaze na obuku. Članom se postaje tek nakon što se završi određeni dio obuke”, kaže Loncović.
Prema Statutu, u Gorskoj službi postoje zvanja – pripravnik za gorskog spasioca, gorski spasilac.
“Pripravnik povremeno ide na akcije i vježbe, ali je on u procesu učenja i treba da stekne određene uslove da bi stekao uslove za zvanje spasioca. To traje najmanje godinu dana. Za zvanje spasioca, kandidat polaže pred komisijom GSS-a, tu postoje standardi, i oni se moraju ispoštovati. Spasilac kada dobije zvanje, može da bude vođa akcije, preuzima odgovornost za ekipu, pripravnike, za povrijeđenog, za sve”.
U GSS-u postoji i zvanje ljekar spasilac.
“To su ljekari koji žele da se bave gorskim spašavanjem i oni prolaze određenu obuku, ne nivoa kao gorski spasilac. Trenutno, u GSS-u je pet ljekara spasilaca. Njihov glavni zadatak je edukacija”.
Prema riječima Loncovića, čak i oni polažu prvu pomoć, jer – prva pomoć, kaže, nije liječenje, već procedura, da se za što kraće vrijeme postupa najefikasnije, kako bi se spasao neko ko je životno ugrožen.
“Taj brzi trauma pregled znači da nekoga pregledaš od glave do pete i ustanoviš svaku povredu, pa i onu unutrašnju, i da na osnovu toga znaš šta ćeš da radiš, koji je način transporta… E to mi radimo”, kaže Loncović i dodaje da bi to znanje trebalo da ima i svaki planinarski vodič.
Oni koji razmišljaju da budu njen dio, sami se javljaju GSS-u. Prema riječima Loncovića, poželjno je da dolaze iz planinarske zajednice jer, kako je dodao, to su osobe koje su već donekle obučene.
“Makar planinu doživljavaju na pravi način. I onda ulaze u sistem obuke, koji je dugotrajan, raznovrsan i naporan”.
Svaki kandidat mora i da želi da nekome pomogne. Bez toga, kaže Loncović, nema ništa.
“Obuke su na neki način i filter, oni koji stvarno to žele, ostaju”, poručuje.
Obuke su za kandidate besplatne. Za alpinistički i spasilački dio organizuju se po četiri, u trajanju od sedam dana, a obuka iz prve pomoći organizuje se dva puta, u trajanju od po pet dana.
Kad jednom prođu obuku i steknu zvanje, ono za spasioce važi samo godinu.
“Ako u narednoj godini ne odradi potreban broj vježbi, spasiocu prestaje zvanje”, kaže Loncović.
Žene zasad samo u medicinskom timu
Među spasiocima nikad nije bilo žena, osim u medicinskom timu. Loncović to objašnjava prirodom poziva:
“To je fizički naporan posao. Jeste i fizički, ali prvenstveno fizički… To ne znači da ih neće biti. Sad imamo kandidatkinju, ona je visoka medicinska sestra, ide na školovanje, ne kao medicinar, nego za budućeg gorskog spasioca. Dokle će doći, ne znam”.
Loncović dodaje da zabrana u tom smislu ne postoji, da interesovanja ima, i da u GSS-u ženama pruže šansu, “da same vide da li je to za njih ili nije”.
Poziv u pomoć ne bira vrijeme i mjesto
Poziv u pomoć može da se desi u bilo kojem trenutku života spasioca – dok ruča, dok je na odmoru, kad spava, na dočeku Nove godine… Kad se desi, poziv za pomoć uvijek ima prioritet.
“Naravno, u granicama. Ako sam bolestan i ne mogu nigdje, to je opravdano”, pojašnjava prvi čovjek GSS-a.
Spasilačka ekipa, pojašnjava on, obično broji sedam, osam ljudi, do 10, zavisno od tipa akcije.
“Zbog toga se trudimo da osposobimo što veći broj spasilaca, kako bi uvijek imali tih osam ljudi. Recimo u Nikšiću, gdje ih je 30 i nešto, u svakom trenutku imamo njih osam koji su spremni da krenu”, kaže on.
Gorski spasioci su volonteri. Svaki od njih, međutim, ujedno je u radnom odnosu. Prema riječima Loncovića, oni sa poslodavcima imaju neformalan dogovor, ali dosad niko nije imao problema kad je trebalo da ide na akciju.
“Nikad. Poslodavac je uvijek to tolerisao”, kaže.
U Sloveniji, taj odnos nije stvar tolerancije. Prema riječima Loncovića, njihov GSS, poslodavcu kod kojeg je radno angažovan za spasioca kad izostanes posla, uplaćuje dnevnicu, da mu je poslodavac ne bi uskratio.
Hrvatska: Masovne aktivnosti na planinama jedino uz saglasnost GSS-a
Slovenija je jedna od država regiona u kojoj, poput Crne Gore, još ne postoji zakon o GSS-u. Uz Makedoniju, i država u kojoj bi, kaže Loncović, to pitanje trebalo da uskoro bude riješeno.
U regionu, oblast gorskog spašavanja zakonski je uređena jedino u Hrvatskoj.
Donošenje zakona u Crnoj Gori bi, pojašnjava Loncović, dalo ovlašćenja, kako za pitanja preventivnih mjera, spašavanja, do toga da bi kroz regulativu bile objedinjene, ali i obavezujuće i preporuke koje GSS upućuje i onima koji idu u planine.
“Hrvati su to napravili na način da se, u planini, nijedna sportska, turistička… manifestacija, gdje boravi veći broj ljudi (planinsko trčanje, masovni odlazak na neki vrh…), ne može organizovati bez procjene i saglasnosti GSS-a. Kod nas to nije slučaj, nama se dešavalo da na terenu sretnemo ljude, da im kažemo da nije bezbjedno da se dalje kreću, da su kasno krenuli… Oni se kao vrate, a mi kasnije dobijemo poziv za pomoć da te iste ljude spašavamo. To se događa upravo zbog ovih neriješenih pitanja zakona”.
Na pitanje – ko bi trebalo da predloži donošenje zakona, Loncović kaže da je scenarija više: Vlada, odnosno nadležni resor, konkretno Ministarstvo ununtrašnjih poslova, neka politička partija, ili da se sakupi neophodan broj potpisa i da inicijativa ide iz samog GSS-a.
Spašavanje nije jeftino
GSS se, poput drugih NVO, uglavnom finansira kroz projekte. Kao volonterska organizacija, kaže Loncović, nemaju troškova za zarade, a ostali – za opremu, osiguranje, režije, prostorije… iznose oko 15.000 eura.
“Imamo ugovor sa MUP-om, koji finansira dio troškova za obuku i donekle za opremanje. Imamo i ugovor sa Agencijom za civilno vazduhoplovstvo, a učestvujemo i u nekim projektima prekogranične saradnje”.
Spašavanje nije jeftino, kaže Loncović. Nedavno su, dodaje, od svojih sredstava kupili dvoje nosila za spašavanje u planinama, što je koštalo oko 16.000 eura.
“Dvoje nosila dobili smo i od Ambasade Češke, kao zahvalnost, jer smo spasili više njihovih planinara. I to je koštalo oko 15.000 eura”.
I prije nekoliko dana, pripadnici GSS-a i Avio-helikopterska jedinica MUP-a uspješno su realizovali akciju na području Durmitora u kojoj je spašena češka državljanka.
U akciju najčešće idu zbog planinara
Spašavanje planinara je najčešći poziv za pomoć koji se upućuje GSS-u Crne Gore, kaže Loncović.
“U planine, takav je trend, ide veći broj ljudi nego ranije. Pogrešno je, jer veliki broj njih navike i načine koje su stekli u urbanoj sredini, pokušavaju da primijene tamo, a to je nemoguće. To je potpuno druga sredina, o kojoj treba znati. Kao kad polažete vožnju, prvo se obučavate da biste uopšte učestvovali u saobraćaju, potom polažete… Tako i znanje neophodno za planinu, trebalo bi da se uči u planinarskim školama”.
Nekad su, priča on, postojale škole, počev od pionirske, u kojoj su se učile osnove: nošenje ruksaka, privikavanje na planinu, postavljanje šatora, kako se ide u kolonu, kojim tempom, kako se obući, šta obuti…
“I onda se nastavljalo, pa se prolazila planinarska škola, pa koga zanima, dalje je učio o alpinizmu, orijentaciji, spašavanju… To je bio sistem”.
Njegov savjet je da se svaka planinarska tura najprije isplanira kod kuće – izborom rute koja je po težini prihvatljiva za naše tehničke, fizičke i druge mogućnosti.
Na osnovu toga, potom se izabere odgovarajuća oprema, provjere vremenski uslovi, visinska razlika, dužina rute, vrijeme neophodno da se prođe staza.
“Čak se odredi i alternativni put, u slučaju da se nešto dogodi, da planiramo na koji način možemo da se vratimo, kako da obavijestimo nekoga…”
U planinarskim školama, kako je rekao, uči se i planinarski kodeks, o opasnostima u planini, kako da te opasnosti kontrolišemo. Na taj način, kaže Loncović, broj onih kojima bi trebala pomoć bio bi jako mali.
“Ovako, kada sjedimo u kafiću na Žabljaku, onda se dogovorimo – mogli bismo sad da skoknemo tamo i tamo, sjednemo u auto, i tako u nekim patičicama, papučama odemo, ne znamo ni šta nas čeka, kuda idemo… Samo je pitanje, ne da li će se desiti nesreća, to je neminovno, pitanje je samo kad će da se desi”.
Poručuje da je najvažnije prepoznati opasnost, jer tada, dodaje, možemo i da je kontrolišemo, da odlučimo da li je ona za nas prihvatljiva ili nije.
“Zamislite jednog planinara ili posjetioca planiplane u sljedećoj situaciji – pao je snijeg, potom je svanuo sunčan dan, palo je malo novog snijega, planina ode na padinu i ponese ga lavina. Poslije se otvori priča kako se to desilo, kad se samo sunčao? Problem je, jer ta osoba ne zna koji su nagibi, koji su sve faktori za nastanak lavine, ne zna pravilo da se 24 sata poslije padanja velike količine novog snijega ne ide u planinu. Ne zna zapravo mnogo takvih stvari”.
Slične obuke, kaže sagovornik portala Maja.team, nekad je organizovao Planinarski savez Crne Gore, a to danas mogu da rade klubovi.
U Crnoj Gori, prema podacima koji su nedavno saopštili iz PSCG, registrovano je 38 klubova, u kojima je oko 1.300 planinara.
Međunarodni dan gorskog spašavanja obilježava se 28. avgusta, na dan kad su se 1948, na poziv Austrijskog alpinističkog kluba, okupili stručnjaci za gorsko spašavanje. Ta konferencija dovela je i do osnivanja ICAR-a 1955. godine. Međunarodni dan gorskog spašavanja ICAR je uveo 2022.
Obavještenje o nesreći u planini ili drugom teško pristupačnom terenu gdje je potrebna pomoć GSS-a može se predati:
Preko OKC Direktorata za vanredne situacije MUP CG: 112
Preko OKC Uprave policije: 122
U 2024. godini, u 50 akcija kojima koordinira OKC MUP-a 112, spašene su 83 osobe, od kojih 66 stranih i 17 crnogorskih državljana, podaci su iz godišnjeg Izvještaja o stanju sistema zaštite i spašavanja resora unutrašnjih poslova.
Od početka ove godine, kako je nedavno rekao Loncović, u akcijama GSS-a spašeno je 16 života.
Naslovna fotografija: Željko Loncović, Foto: GSS Crne Gore
