Od početka, ništa nam nije išlo na ruku. Pitanje je bilo da li da uopšte krećemo iz Crne Gore na put dug skoro 800 kilometara, ali – uspjeli smo. Popeli smo se na Triglav, najviši vrh Slovenije i bivše Jugoslavije. Uz mnogo izazova. Ali, bez greške.
“U vanrednim situacijama ljudi iznenada razviju moći i vještine za koje nikada nisu pomislili da ih imaju – ne samo fizičke, već i mentalne moći, pa čak i moći percepcije, svake vrste”.
Kad je ovo napisao, Erih From (“Umijeće slušanja”) govorio je o nagonu za preživljavanje, situacijama u kojima se pred čovjeka stavlja pitanje života i smrti. Nije naša situacija bila ni približna tome, ali da – bila je jedna od onih kad je valjalo donositi brze, a dobre odluke.
A od lidera, a vodiči na akcijama to moraju da budu, to se očekuje.
Idemo!
Poziv za prijave za akciju Triglav, Planinarsko-sportski klub (PSK) “Međed” i “Brskovo” objavili su 8. avgusta. Polazak za 13 dana, dvadeset i prvog.
U sedmici prije polaska, prognoza nije bila najbolja, ali – oni koji su već doživjeli Triglav, svjedoče o nestabilnom vremenu koji prati uspon na taj vrh, niko nije pominjao odlaganje, pa se o tome nije ni govorilo u grupi, među nas dvadesetak koji smo se prijavili.
Polazak planiran za 21. avgust u 23.00 sata iz Podgorice. Već ujutro, vodič Dražen Marković (PSK “Međed”) javio je da se vrijeme bitno promijenilo, nakon čega se grupa podijelila na “za” i “protiv” da uopšte krećemo. Poslijepodne toga dana, Dražen je donio prvu važnu odluku – idemo.
Put je bio naporan, za vozače svakako, praćen jakom kišom skoro do Slovenije. Ljubljana nas je dočekala osunčana.
Prema planu akcije, smjestili smo se u Kovinarskoj koči, u dolini Krma, u podnožju Triglava. Kovinarska koča, čiji je domaćin Planinarsko društvo “Javornik”, nalazi se na 870 metara nadmorske visine i plan je bio da uspon počnemo odatle. Nismo, već smo skratili oko dva kilometra autima, i krenuli sa tačke na oko 950 metara.
Noć uoči uspona – kiša. Svejedno, dogovor je da ujutro u 4.30 budemo spremni za polazak. I bili smo, svi kao jedan. Nismo kretali, Dražen je i dalje pratio prognozu, još jedna dilema – da li da na Triglav idemo toga dana ili da se vratimo na spavanje i ostavimo sve za sjutra, za nedjelju.
Dražen donosi drugu važnu odluku. Pokret.
Početka i dobrog dijela staze kroz šumu nismo bili baš svjesni, kretali smo se po mraku, sa čeonim lampama. Oko 5.30 počelo je da sviće i pred nama, oko nas, iako u magli, počeli su da se prikazuju sjajni predjeli, kretali smo se stazom ka Konjskom sedlu (2.200).
Vrijeme se u toku dana promijenilo, počela je kiša, pa smo, umjesto ka domu na Kredarici, koji je ujedno i dom na najvišom nadmorskoj visini u Sloveniji i nalazi se na 2.515 metara, krenuli ka domu “Planika” (2.402).
To je bila Draženova treća važna odluka. Do vrha Triglava hodaćemo nešto duže i savladati i nešto više visinske razlike, ali je zbog kiše procijenio da bi uspon sa Kredarice bio više klizav, time i rizičniji.
Do “Planike” smo stigli mokri do gole kože. Dom prepun planinara iz drugih grupa, koji su već odlučili da toga dana, zbog loše prognoze, ne idu na vrh.
Vijećalo se i u našoj grupi – da odustanemo od uspona, jedan predlog bio je i da ostanemo i prenoćimo, pa pokušamo sjutradan, ali to je brzo otpalo, jer većina nas nije imala i dovoljno rezervne garderobe, a uslova da osušimo ono što smo skvasili, nije baš bilo.
“Za 10 minuta budite ispred doma, krećemo prema vrhu. Ako krene veći pljusak ili čujemo bilo kakav neugodan zvuk sa neba, bez pogovora svi se vraćamo nazad, a završni uspon odradićemo sjutra”.
Dražen je donio još jednu važnu odluku i svi u grupi, ponovo kao jedan, spakovali su se i krenuli. Sve vrijeme ka vrhu, pratila nas je magla, ali je vrijeme bilo mirno.
Triglavska vrata. Mali Triglav. Triglav!
I onda na vrhu počinje da pada snijeg. Kao da nije bilo dovoljno izazova. Na sreću, već kad smo krenuli u spuštanje, vrijeme se na grebenu između dva Triglava promijenilo, razmakli se oblaci, pa smo, ali baš na kratko, uživali u pogledu na okolne vrhove, jasno vidjeli sa naše lijeve strane dom na Kredarici.
U domu „Planika“ već više nije bilo onih koje smo ostavili za nama, neki su potpuno odustali od uspona, neki su to ostavili za sjutra. Oni koji su nas dočekali, čestitali su, ali osjetilo se i neko „ali“…
„Ekipa je uhodana, spremna i znamo dobro njihove sposobnosti. To su gorski vuci spremni na sve, poštuju i vole planinu, a ona ih redovno nagradi zbog toga. Ne libe se i da se skvase i promrznu, jer to su planinari, nisu ‘livadari’. Spremamo se za Akonkagvu i Elbrus 2026, ne može nas neka susnježnica pokolebati od ovoga uspona”, napisao je Dražen u objavi po povratku u Crnu Goru.
I zaista, u grupi od nas dvadeset, na tih oko 2.000 visinske od početne tačke do vrha, i isto toliko nazad, i pređenih oko 19 kilometara (koliko pokazuje moje mjerenje), niko nijednom nije rekao “ne mogu”, “teško mi je”…
Jedan odgovor na to može da bude i činjenica da već nekoliko mjeseci ti ljudi, sa njima i ja, praktično svakog vikenda idu u planine, na ture koje su i tehnički i kondiciono zahtjevne, na kojima se prelazi najmanje 1.000 visinske, a češće i 1.500 metara i više.
„Sad si prava Slovenka“, napisala mi je kasnije drugarica Petra, Slovenka.
Možda nisam prava Slovenka, ali uspon na Triglav jeste u top dva moja omiljena planinarska pohoda. Uz ona tri vrha Komova za dan.
Prvi uspon na Triglav
Kad pogledam hronologiju prvih uspona na Triglav, naša grupa zamalo da se upisala na 247. godišnjicu.
Mi smo na vrhu bili 23. avgusta. Prvi uspon na Triglav, prema istorijskim zapisima (Peter Mikša, “Istraživanje planina – Triglav pred kraj 18. vijeka”), ostvaren je između 24. i 26. avgusta 1778, kada su se na vrh popeli Luka Korošec, Matevž Kos, Štefan Rožič i Lovrenc Vilomicer.
Prije njih, da se popne na Triglav 1777. godine pokušao je Baltazar Haket sa nekoliko mještana. Tada su stigli samo do Velog polja.
Haket je 2. avgusta 1779. ponovo pokušao uspon, sa Vilomicerom i Matijom Kosom. Vilomicer i Kos tada su stigli na vrh, a Haket je došao do Malog Triglava.
Haket je isto pokušao i 23. avgusta 1782, sa Lukom Korošcem i još jednim vodičem, kada je konačno uspio.
Prema Mikši, u 18. vijeku ostvaren je i jedan noćni uspon na Triglav: Lovac iz Radovljice Primož N. samostalno se na najviši vrh Slovenije popeo noću, u avgustu 1792. godine.
Mjerenje visine Triglava
Visina Triglava mjerena u više navrata, a najstarijim se smatra mjerenje Janeza Dizme Florjančiča iz 1744. godine, prema kojem Triglav ima 1.399 pariških hvati ili 2.740 metara.
Kako navodi Mikša, iako netačno, mjerenje Florjančiča je od velikog značaja, “jer pokazuje da se Triglav još tada smatrao najvišom planinom u Kranjskoj”.
Nakon toga, vršena su nova mjerenja, ali je visina Triglava konačno određena 14. septembra 1861, kada je, piše Mikša, vojna geodetska ekspedicija u sastavu Brejman, Vergeiner i Merkl izmjerila visinu od 9.063 bečke stope, odnosno 2.863,908 metra trigonometrijskim metodama.
Njihovo mjerenje i danas važi, jer se na savremenim mapama nalazi visina od 2.864 metra.
NAPOMENA: Turu na Triglav organizovali su PSK “Međed” i “Brskovo”. Njihove akcije možete pratiti na društvenim mrežama
