“E sad si prava planinska trkačica, inicijacija uspješna”.
Malo u šali, malo iz zbilje – jer kažu tek kad završite Orjenski đir, tada ste pravi planinski trkač, pitala sam Sašu Kulinovića, domaćina trke, pa jesam li sad i ja ta.
Jer, završila sam svoj prvi Orjenski đir. Mali. Oko 16 kilometara duga staza, sa oko 1.000 visinske.
Uz potvrdan odgovor, rekao je još i: „Sad me razumiješ zašto sam sve ono pričao ranije“.
Razumijem.
A negdje ranije pričao mi je da je Orjenski đir, trka koja je nastala spontano, “svojevrsna inicijacija za sve ozbiljne trail trkače”. Da se u šali govorilo: “Ko završi Orjenski đir, taj može reći da je planinski trkač”.
Orjenski đir prvi put organizovan je 2016, do 2019. rastao je broja učesnika, trka je postajala regionalno poznata, ali i stavljena na pauzu. Do ove godine.
Iako je, kao i ranije, trebalo da bude orgaizovana u dvije distance, Mali i Veliki đir, organizator je, zbog promjene vremenskih uslova i snijega koji je padao nekoliko dana ranije, otkazao Veliki đir, pa su svi prijavljeni trčali Mali.
Prema zvaničnim rezultatima, kroz cilj je prošlo njih 117. I ja među njima.
Mali orjenski đir sad je iza mene.
Oko 16 kilometara, sa nešto preko 1.000 metara visinske razlike, moje zvanično vrijeme 03:38:47.4.
Izazovi na stazi
O Orjenskom điru čućete da sadrži ono što se danas sve rjeđe viđa na sličnim trkama: tehnički zahtjevne dionice, surove uspone, oštre kamenjare…
Subrin amfiteatar ove godine niko nije prošao, jer je dio Velikog đira. Ipak, tu je uspon na Veliki Kabao (1.894), najviši vrh Jadrana.
I to jeste prvi izazov i Malog đira, jer takmičari do tog vrha moraju doći za najviše dva i po sata.
Na vrh Veliki Kabao, ja sam stigla za nešto manje od dva sata.
Za mene ne toliko, ali za neke trkače na ovoj stazi definitivno izazovan je i sam teren. Za mene kažem ne toliko, jer sam planinareći navikla na kamenjar, stijene, uspone, greben… i oni nisu za mene neobični ni neočekivani.
Ova staza, u smislu planinske trke, jeste za mene bila izazovnija od drugih na kojima sam učestvovala, jer ostale su bile “pitomije”.
Da uporedim. Prokletije trail, trka na 18 kilometara i oko 1.000 visinske, kreće se od planinarskog doma “Karanfil”, ide kroz šumu, pa “nježnom” stazom, koja je utabana, sa vrha Volušnica silazak jeste malo izazovniji, ali potom se ulazi u livadu, makadam, livadu, šumu…
Sličan je i Bjelogrivac, livada, livada, livada… asfalt. Na toj je trci izazovno bilo kretati se nizbrdo travnatom stazom, mokrom od kiše. I u magli uopšte uočiti markacije. Tehnički, nije bilo i drugih izazova, poput ovih na Orjenskom điru.
Orjenskom je možda, iz mog iskustva planinskih trka, najsličnija zelena staza na Boka Bay trailu. Tivat, Vrmac, Kotor. Visinska oko 800, distanca oko 17 kilometara, početak staze, nakon što se izađe sa asfalta i uđe u šumu, prolazi dijelom i kamenjarom. Krševit je makadam pred vrh Sveti Ilija i nakon njega, onda ulazite u pitominu i šumu. Izazovno bude spuštanje serpentinama, ali i to je ravan kamen po kojem sigurno gazite…
Orjenski, što se tiče mene i ovo malo mog iskustva planinskih trka, tehnički je najizazovniji de-fi-ni-ti-vno.
Ali – staza sjajna!
Možeš i ti
Nekom nevažno, meni prevažno – ovu trku završila sam sa nedavno navršenih 50 godina života. Lijep početak.
A nisam vam ja sportista. Istina je, nije ovo moja prva planinska trka, ali ja vam ni za trke ne treniram. Nije pohvalno, ali tako je, kako je.
Imam oko godinu i po redovne teretane iza sebe. Lagani trening snage. O tome neki drugi put.
Redovna sam na planinarenju, to je istina i to sigurno mnoooooogo pomaže, posebno jer ne pamtim kad sam bila na nakoj turi na kojoj prelazimo manje od 1.000 metara visinske. A bivalo je i po 2.000 za dan. I bila su i tri vrha Komova za dan. I Highlander, pet dana pješačenja na Durmitoru. Ali, sve je to nakupljeno iskustvo i snaga. U glavi i nogama.
U auto sjedam samo ako baš moram. I kad se ide van Podgorice. Pješačim.
Možda ste vidjeli da me čeka jedan polumaraton početkom novembra (Podgorica Millenium Run), ali nisam ni TAJ trkač. Ja to samo sebe izazivam.
I ovaj Orjenski đir je za mene bio izazov.
Negdje sredinom marta pisala sam Saši, sa molbom da napravimo opštu priču o planinskom trčanju. Kad sam shvatila koliko je njemu važan povratak Orjenskog đira – jer trka je bila na pauzi šest godina, predložila sam da napravimo i najavu, pozovemo ljude da se prijave. Pozvao je i mene. Iskreno, meni je to zvučalo ludo. Otkud da ja i kako da ja učestvujem na trci koja je, kažu, tako tehnički zahtjevna i koja još, i na toj kraćoj distanci, ima vremenska ograničenja? Druge distance koje sam prelazila, na drugim trkama, nisu imale te limite usred trke.
Sad kad vratim našu prepisku nazad, vidim da sam sedam dana od ponude, ponudu i prihvatila, prijavila se, izazvala sebe. I eto, završila i taj izazov. Mali orjenski đir, alo!
Tako da – možeš i ti.
Nedavno sam u jednom razgovoru rekla, ponoviću, nije neka velika mudrost, ali ja vjerujem u nju:
“Izaberite svoju stazu, svoju distancu, svoj ritam rasta. A porašćete sigurno”.
I svi ti ljudi koji brinu. Stvarno.
I još i ovo: Pred kraj trke na Orjenu, kad je staza postala “ravna”, ušli smo u makadam, još oko dva kilometra do cilja, pala sam.
Ustala sam, krenula dalje. Marija Bošnjak iz Novog bila je sa mnom od vrha Veliki Kabao, malo je “vukla” ona, malo ja, nije me ostavila ni kad sam pala. Bile smo na stazi zajedno do kraja.
Zbog nje i zbog svih koji su usput, kad god sam zastala da uhvatim vazduh, pitali “jesi li OK”, “treba li ti voda”, “hoćeš gel”… zbog svih volontera, Mime, Gorana, Iva i Stele, domaćina iz planinarskog doma Hrvatskog planinarskog društva “Dubrovnik”, gdje je moja šestočlana družina odsjela, zagrljaja poznatih i nepoznatih na početku i na kraju ovog puta, onog momenta kad sam prošla kroz cilj, pomislila sam – mogla bi ti ženo dogodine i na Veliki đir!
Naslovna fotografija: Emil Šabotić
