Uta Ibrahimi imala je 15 godina kada se na Kosovu dogodio rat. Planine su tada za nju bile mjesto gdje je mogla da nađe mir. U godinama nakon, postale su njen poziv – Uta je danas licencirani međunarodni vodič i prva je žena sa Balkana koja se popela na svih 14 vrhova preko 8.000 metara.
Ona je i zagovornica rodne ravnopravnosti i zaštite prirode, a svoju vidljivost danas koristi kako bi inspirisala novu generaciju žena i djevojaka.
Za Maja.team, ona govori o svom putu, položaju žena u alpinizmu, sportu kao alatu u borbi za ljudska prava… Dokazivanje je, kaže, više ne motiviše:
“Danas sam radoznala kako da kroz planine gradim snažnije zajednice, kako da osnažim još više djevojaka na Balkanu, kako da razvijamo održivi turizam, kako da pričamo priče o planinama…”, poručuje.
U planine je prvo išla po mir, onda su postale njena misija
Period rata na Kosovu, za tada petnaestogodišnju Utu, bio je veoma težak i zauvijek je promijenio:
“Kada odrastate okruženi neizvjesnošću, strahom i nestabilnošću, primorani ste da brže sazrite. To me je oblikovalo u snažniju osobu, borca, nekoga ko ne odustaje lako”, kaže.
Planine su u njen život najprije došle kao mjesto izlječenja.
“Odlazila sam tamo da dišem, da pronađem tišinu, da osjetim slobodu u sopstvenom srcu. U planinama nije bilo buke, politike ni straha, samo priroda, iskrenost i prostor. Postale su moja terapija, moj bijeg i moja sloboda. Ali kasnije se nešto promijenilo”, priča ona.
U planine više nije išla samo da bi se izliječila, već su to bili usponi sa svrhom:
“Željela sam da dovedem Kosovo na vrh svijeta, da pokažem da čak i mala zemlja koja je prošla kroz rat može da stoji na najvišim vrhovima planete. Svaki vrh postao je veći od mene. Postao je poruka otpornosti, dostojanstva i nade. Planine su mi dale snagu, ali su mi dale i misiju”.
Mont Everest je bio tek početak
Mont Everest (8.847) najviši je vrh na svijetu. Za Utu, uspon na Everest bio je tek početak:
“Penjanje na Mont Everest naučilo me je da su granice za koje vjerujemo da postoje često samo mentalne barijere. Na Everestu dođete do tačke kada pomislite: ‘To je to, ne mogu više da napravim nijedan korak.’ A ipak ga napravite. Uvijek postoji još jedno brdo, još jedan sat, još jedna noć, još jedan udah. Pomislite da ste stigli do kraja, ali uvijek postoji još”, kaže ona.
Na Everestu, naučila je da granice rijetko kada postoje u fizičkom smislu i da su one u glavi.
“Kada naučite da svoj um održite snažnim, disciplinovanim i jasnim, shvatite da možete otići mnogo dalje nego što ste ikada zamišljali. Ne postoji pravi ‘kraj’. Postoji samo sljedeći korak”.
Kad je pitam o tome kad je prvi put pomislila da je moguće popeti se na svih 14 vrhova iznad 8.000 metara, kaže da zapravo ni sama nije u početku stvarno vjerovala da je to moguće.
“Kada sam 2018. godine javno objavila taj projekat, bila sam veoma nervozna. Više se nije radilo samo o penjanju, postalo je obećanje. Obećanje mom narodu, Kosovu i samoj sebi. Znala sam da, kada to izgovorim naglas, ne mogu stati na pola puta. Ta odgovornost bila je teža od bilo kog ranca koji sam nosila na Himalajima. Dugo sam se penjala planinu po planinu, bez razmišljanja previše unaprijed. Ali kada sam se popela na Makalu, moj sedmi vrh iznad 8.000 metara, nešto se promijenilo u meni. Sjećam se da sam sebi rekla: ‘To je to. Ići ću do kraja. Bez obzira na cijenu.’ Od tog trenutka više nije bilo pitanje ‘da li’, već ‘kako’”.
Njeno putovanje na 14 svjetskih vrhova preko 8.000 metara počelo je 2017, kada se popela na Mont Everest. Iste godine popela se i na Manaslu (8.163), godinu kasnije Cho Oju (8.201) i Lhotse (8.516), a 2019. godine na Gasherbrum I (8.080). Uslijedila je pauza, nakon koje se Uta 2021. godine popela na vrh Anapurna (8.091), 2022. na vrh Makalu (8.485), godinu kasnije učestvovala je u čak četiri ekspedicije: Dhaulagiri (8.167), Manga Parbat (8.126), Broad Peak (8.051) i K2 (8.611). Godine 2024. popela se na još dva vrha – Gasherbrum II (8.035) i Shishapangma (8.027). Uspone na vrhove preko 8.000 završila je u maju prošle godine, kada se popela na vrh Kangchenjunga, treći najviši vrh na svijetu (8.586).
Bilo je to, kaže, osam godina discipline, prepreka, straha, rasta i stalnih priprema.
Najteži, tehnički, bio je uspon na K2.
“K2 zahtijeva sve od vas, preciznost, iskustvo, fizičku snagu i apsolutnu koncentraciju. Teren je strm, izložen i nemilosrdan. Nema prostora za greške. Svaki korak mora biti proračunat. To je planina koja zahtijeva poštovanje i čiju snagu stalno osjećate. Penjanje na K2 nije bilo samo fizički test, već i test tehničke veštine i mentalne oštrine na najvišem nivou”.
Uspon na K2 bio je tehnički najzahtjevniji, ali je Šišapangma ostavila najdublje ožiljke:
“Tokom te ekspedicije izgubili smo četiri člana našeg tima. Bilo je srceparajuće. Planina je postala mjesto tuge i šoka. I sama sam bila veoma blizu gubitka života. U takvim trenucima vrh više nije važan. Suočite se sa krhkošću života. Šišapangma me je naučila nečemu dubljem od uspjeha, podsjetila me je da su ove planine prelijepe, ali i opasne. Zahtijevaju poniznost, svijest i podsjećaju vas da je povratak kući najveća pobjeda”, kaže Uta.
Pitam o strahu, šta sa njim tokom vremena. Kaže da iskustvo ne čini da strah nestane, ali vas čini svjesnijim stvarnih rizika.
“Bolje razumijete planinu, vrijeme i posljedice. Dakle, strah se ne smanjuje, on postaje informisaniji. Ono što se mijenja jeste vaš odnos prema njemu. Naučite da ga kontrolišete, da prepoznate kada vas štiti, a kada pokušava da vas ograniči. Naučite da ne paničite. Strah postaje alat, umjesto prepreke”.
Nije bila prvi izbor za prvi kosovski tim za Everest
O tome kako je biti alpinistkinja u patrijarhalnom društvu, Uta kaže da je morala da radi dvostruko više kako bi dokazala da zaslužujem da bude tu.
“Ne zato što mi je nedostajalo vještine ili snage, već zato što sam žena”.
Prepričava i da, kada je formiran prvi kosovski Everest tim, nija bila izabrana.
“Razlog je bio jednostavan: vjerovali su da nisam dovoljno snažna. Kasnije je u tim dodata još jedna žena. Odlučili su da budu tim muškaraca, a kasnije su pridružili jednu djevojku i nazvali se prvim kosovskim timom… U završni uspon krenuli smo istog dana, odvojeno. Prva sam stigla na vrh. Taj trenutak nije bio o takmičenju, bio je o dokazivanju da je vjera u sebe jača od tuđih sumnji”.
Kaže da se tokom godina bavljenja alpinizmom suočavala sa predrasudama, ali da to nije bio slučaj samo na Kosovu, već i na međunarodnom nivou.
“Postoje trenuci kada su žene potcijenjene, više ispitivane ili se ne shvataju jednako ozbiljno… Ali, umjesto da se borim riječima, odlučila sam da odgovorim rezultatima. Nakon Everesta sam nastavila da radim tiho i uporno. Završila sam svih 14 vrhova iznad 8.000 metara”.
U planinama ne postoji pol, jednostavno poručuje.
“Postoje samo priprema, otpornost i mentalna snaga. Najbolji odgovor na predrasude su dosljednost, disciplina i dostizanje vrha, iznova i iznova”.
Sport govori univerzalnim jezikom
Za Utu, sport je snažan alat u borbi za ljudska prava. Ona već nekoliko godina sarađuje sa sistemom Ujedinjenih nacija na Kosovu (UNKT) kao ambasadorka održivog razvoja, sa posebnim fokusom na rodnu ravnopravnost i zaštitu životne sredine.
“Kroz sport, a naročito kroz planinarenje, vidjela sam koliko vidljivost može biti moćna. Kada žena stoji na vrhu Everesta ili završi svih 14 vrhova iznad 8.000 metara, to nije samo lična pobjeda. To ruši stereotipe, mienja narative, pokazuje mladim djevojkama da snaga, liderstvo i hrabrost nisu određeni polom. Sport stvara uzore, a uzori stvaraju promjenu. Tokom godina vidjela sam kako se pojavljuje sve više žena planinarki i planinskih vodiča na Kosovu i u regionu, žena koje se danas penju na planine, vode ekspedicije, organizuju trke i grade karijere u planinama. Ako je moje putovanje makar malo pomoglo da se ta vrata otvore, to je jedno od mojih najvećih postignuća”, kaže.
Sport, dodaje Uta, govori univerzalnim jezikom: može promovisati jednakost, inkluziju, odgovornost prema životnoj sredini i mir.
“Spaja ljude bez obzira na politiku, religiju ili porijeklo. Dakle, sport nije samo takmičenje. On je platforma. A kada se koristi svjesno, postaje alat za ljudska prava, osnaživanje i dugoročne društvene promjene”.
Uta je jako ponosna što se zastava Kosova zavijorila na najvišim vrhovima svijeta i samo pitanje o tome, kaže, već joj mami osmijeh.
“Za mene je to više od bilo kog ličnog postignuća. Duboko volim svoju zemlju. Nositi našu zastavu na vrh svijeta oduvijek je bila čast, ali i odgovornost. Dolazim iz zemlje koja je prošla kroz rat, koja se borila za svoju slobodu, i svaki vrh bio je veći od mene same. Nisam se penjala samo zbog sebe, već zbog svih koji vjeruju u ovu zemlju, zbog svih koji su se borili i zbog onih koji su za nju dali svoje živote”.
Kada stoji na vrhu i podigne zastavu svoje zemlje, kaže Uta, osjeća ponos, ali i zahvalnost.
“Zahvalnost što sam imala snagu i priliku da na ovaj način predstavljam Kosovo. Znam da sam ih učinila ponosnima. A taj osjećaj je snažniji od bilo koje planine”.
Šar-planina, Đeravica, Rugova, ljudi
Uta nesumnjivo voli svoju zemlju, ujedno je i licencirani međunarodni vodič (UIMLA, UIAA), i kaže da Kosovo ima ogroman potencijal za planinski turizam.
“Kosovo je još skriveni dragulj, i upravo je to njegova snaga. Ima izuzetan potencijal za planinski turizam, posebno u oblasti avanturističkih sportova. Iako smo mala zemlja, izuzetno smo bogati prirodnom raznovrsnošću. Na relativno maloj udaljenosti posjetioci mogu da dožive alpske vrhove, glacijalna jezera, duboke šume, dramatične kanjone i tradicionalna planinska sela”.
Planinarima i ljubiteljima pješačenja najčešće preporučuje Šar-planinu, koja je njoj posebno bliska.
“Ona nudi divlje alpske pejzaže, prelijepa jezera i autentičnu pastirsku kulturu. Šara je snažna, ali i pristupačna, idealna kako za iskusne planinare, tako i za organizovane trekking grupe”.
Preporučuje Prokletije, gdje se nalazi i najviši vrh Kosova, Đeravica. To područje dio je staze Peaks of the Balkans (Vrhovi Balkana), koja povezuje Kosovo, Albaniju i Crnu Goru.
Za ljubitelje avanture, Utina preporuka je kanjon Rugove, gdje su via ferrata rute, staze za penjanje.
Pored pejzaža, Uta ističe i gostoprimstvo kosovskih domaćina.
“Posjetioci su dočekani u porodičnim pansionima, upoznaju tradicionalnu hranu i direktno se povezuju sa lokalnom kulturom. Mnogi mi kažu da ih najviše iznenadi ne samo ljepota planina, već toplina ljudi”.
Uvjerena je da, uz dalja ulaganja u obilježavanje staza, infrastrukturu i međunarodnu promociju, Kosovo ima potencijal da postane jedna od vodećih destinacija za održivi avanturistički turizam na Balkanu.
“I zaista vjerujem da smo tek na početku tog puta”, poručuje.
Planine nikad nisu priznavale granice, one povezuju
Pored staze Vrhovi Balkana, koja povezuje Kosovo, Crnu Goru i Albaniju, više zemalja Zapadnog Balkana povezano je i kroz projekat Via Dinarica.
“Ovi projekti su pokazali da regionalna saradnja u planinskom turizmu funkcioniše, i to veoma dobro”, kaže Uta.
Prema njenim riječima, prekogranični planinarski projekti izuzetno su važni za povezivanje mladih na Balkanu.
“Svi živimo u relativno malom regionu i dijelimo iste planinske lance, bilo da su to Prokletije, Šar-planina ili drugi djelovi Dinarskih Alpa. Planine ne vide granice, i mladi takođe ne bi trebalo da ih vide”, kaže ona.
Kada se mladi sa Kosova, iz Crne Gore, Albanije ili Sjeverne Makedonije zajedno penju, planinare ili trče planinskim stazama, prijateljstva, dodaje ona, nastaju prirodno.
“U planinama nema politike, postoji timski rad, povjerenje i zajednički napor. Oslanjate se jedni na druge. Zajedno slavite vrhove. Podržavate jedni druge u teškim trenucima. To stvara stvarne i trajne veze. Projekti poput Peaks of the Balkans i Via Dinarica već su pokazali koliko snažna može biti regionalna saradnja”.
Karanfili su njen favorit u Crnoj Gori
U Crnoj Gori, Uta je najviše istraživala region Prokletija, posebno oko Vusanja, Gusinja i Babinog Polja.
“Uglavnom sam boravila na vrhovima i moram reći da su svi nevjerovatno lijepi i moćni. Ali kada bih morala da izdvojim jedan favorit, rekla bih Karanfili. Stijenske formacije tamo su dramatične i divlje, sa veoma oštrim krečnjačkim tornjevima koji gotovo izgledaju kao da su isklesani. Pejzaž djeluje surovo i autentično, upravo onakav kakav lično najviše volim u planinama”.
Kad djeca i mladi uče o planinarstvu, to je ulaganje u budućnost
Na Kosovu postoji nekoliko programa koji imaju za cilj razvoj planinarstva među djecom i mladima, a Uta vjeruje da u toj oblasti još ima mnogo prostora za napredak.
“Već dugi niz godina kroz fondaciju Utalaya Foundation blisko sarađujem sa djecom i mladima, posebno sa djevojkama, kako bismo ih uveli u svijet planina. Naš fokus nije samo na učenju tehničkih vještina poput planinarenja, osnova alpinizma i bezbijednosti u prirodi, već i na osnaživanju, izgradnji samopouzdanja i liderstva”, kaže ona.
Kroz kampove, radionice, posjete školama i ekspedicije u prirodi u Fondaciji pokušavaju da pokažu mladima da su planine prostor u kojem mogu da rastu, i fizički i mentalno.
“Za djevojke je to posebno važno, jer pomaže razbijanju stereotipa i pokazuje im da planine pripadaju njima jednako kao i bilo kome drugom. Duboko vjerujem da ulaganje u programe planinarstva za mlade znači ulaganje u budućnost, ne samo sporta, već i zaštite prirode i društvenog razvoja. Kada se djeca rano povežu sa prirodom, odrastaju sa poštovanjem prema njoj. A kada zajedno osvajaju planine, uče se timskom radu, otpornosti i hrabrosti”, poručuje Uta i dodaje da je za nju, uz ličnu alpinističku karijeru, to jedna od najvažnijih misija.
Svima treba više vremena u prirodi
Uvjerena je da mladi, prije svega kroz direktno isksutvo, mogu da razviju odgovoran odnos prema prirodi i klimatskim promjenama.
“Na Balkanu nam je, generalno, potrebno više vremena provedenog u prirodi. Kada djeca i tinejdžeri provode stvarno vrijeme u planinama, planinareći, kampujući i učeći o ekosistemima, oni ne proučavaju prirodu samo teorijski, već se sa njom emotivno povezuju. A kada nešto volite, želite i da ga zaštitite”, kaže.
Kroz rad fondacije Utalaya, dodaje Uta, pokušavaju da stvore upravo takva iskustva: programe obrazovanja u prirodi, planinske kampove, ekološke radionice i aktivnosti koje uče odgovornosti kroz praksu, a ne samo kroz teoriju.
“Naravno, potrebno je i više sistematskog ekološkog obrazovanja u školama, kao i snažnija regionalna saradnja na Balkanu. Ali iskreno vjerujem da se promjene već dešavaju. Vidim to svakodnevno, sve više mladih postavlja pitanja o održivosti, sve više volontera se uključuje u akcije čišćenja, a sve više djevojaka preuzima liderske uloge u aktivnostima na otvorenom”, kazala je Uta i dodala da se odgovornost prema klimi ne gradi se preko noći, već korak po korak, planinarenje po planinarenje, razgovor po razgovor.
“I optimistična sam, jer je ova generacija svjesnija i hrabrija nego dosadašnje”.
Putovanje ne prestaje dostizanjem najviših vrhova
Za Utu, nakon što je završila projekat 14×8.000, putovanje nije završeno.
“Nakon završetka projekta 14×8.000 shvatila sam da dostizanje najviših vrhova svijeta ne završava vaše putovanje, ono samo mijenja pitanja koja postavljate sebi. Više me ne motiviše dokazivanje. Motiviše me otkrivanje onoga šta je još moguće. Radoznalost prema novim planinama, prema novim projektima, radoznalost koliko još mogu da rastem, ne samo kao alpinistkinja, već i kao čovjek”.
Kada je stajala na svom posljednjem vrhu iznad 8.000 metara, kaže da je svakako osjećala ponos, ali da je još snažnije bilo tiho pitanje u sebi: Šta sada?
“I upravo to pitanje me uzbuđuje. Danas sam radoznala kako da kroz planine gradim snažnije zajednice, kako da osnažim još više djevojaka na Balkanu, kako da razvijamo održivi turizam, kako da pričamo priče o planinama i istražujemo različite stilove penjanja i avanture. Radoznalost me drži skromnom. Podsjeća me da, bez obzira koliko visoko se popnete, uvijek postoji nešto novo što možete da naučite. I za mene je to najmoćnija motivacija od svih”.
Sanjajte nemoguće
Djevojkama koje sanjaju “nemoguće”, poručuje da rade naporno, da budu radoznale, da vole život:
“I živite svoj život, ne onaj koji drugi očekuju od vas. Ništa nije nemoguće. Ali ništa ne dolazi bez discipline, žrtve i hrabrosti. Morate biti spremne da ponekad stojite same. Morate biti spremne da budete neshvaćene. Ali ako je san zaista vaš, on će vam dati snagu da nastavite”.
Za nju je privilegija da nekom bude uzor.
“Kada postanete vidljive, kada mlade djevojke u vama vide mogućnost, to ne možete ignorisati. Ne vidim to kao pritisak. Vidim to kao privilegiju. Ako moj glas može pomoći makar jednoj djevojci da povjeruje u sebe, onda moram da ga koristim. Rodna ravnopravnost nije borba protiv muškaraca, ona je stvaranje prostora, jednakog prostora, jednake prilike, jednakog poštovanja. Sanjajte veliko. Radite za to. I nikada se ne umanjujte da biste drugima bili ugodni”.
FOTO: Facebook/Uta Ibrahimi
Naslovna fotografija: Nakon uspona na vrh Kančenjunga, posljednjeg od 14 visine preko 8.000 metara
