Teški su dani za svjetsko planinarstvo i alpinizam!
Planinarenje kao rekreacija i hobi je vrlo lijepo, ugodno i korisno za zdravlje. Uključuje kretanje po prirodi, fizičku aktivnost do nekakvih umjerenih granica i moglo bi se kazati, uz manje prirodnih neprijatelja. Starije je od alpinizma te su ga ljudi u dalekoj povijesti upražnjavali iz čiste znatiželje, zabave ili samog istraživanja.
Davne 1336. godine italijanski pjesnik Frančesco Petrarka napisao je u pismu svom prijatelju kako se na planinu popeo iz radoznalosti i zbog doživljaja pogleda s vrha, a ne zbog trgovine, rata ili drugih razloga. Ko zna koliko se ljudi iz istog razloga penjalo i prije njega, samo nemamo zapise. Aktivnost kao takva prihvaćena je od šireg dijela javnosti i većina je može razumjeti, što se ne može baš reći za alpinizam.
Alpinizam je nastao iz planinarenja kao njegov tehnički i zahtjevniji oblik.
Uspon na Mont Blan 1786. godine označava početak modernog alpinizma. Uključuje savladavanje zahtjevnih planinskih i stijenskih uspona, kretanje po snijegu i ledu, korištenje posebne opreme i tehnika, te boravak na visinama koje nisu namijenjene ljudskom tijelu.
E pa sada, što mi radimo gore? Što radimo na visinama i prostorima koji nam nisu namijenjeni?
Neke odgovore nije lako dati i ne treba očekivati da će ih svi razumjeti.
Nismo napravljeni ni da bismo boravili pod morem, pa je opet lijepo vidjeti snimke iz velikih dubina ili pročitati zanimljivosti o tome šta okeani kriju od nas i šta se sve može dolje vidjeti i pronaći. Po prirodi nam nije dano da letimo, pa je čovjek pronašao načina da boravi u vazduhu satima, i to različitim načinima i tehnologijama. Nismo čak konstruisani ni da skačemo, pa je čovjek pronašao više načina kojima može skočiti bez da se ozlijedi, pa imamo skakanje s mosta u vodu, pa bungee jumping, skakanje padobranom, pa skakanje s wingsuit odijelom itd.
Svaki od tih poduhvata napravio je iskorak od standarda i razvio, otkrio ili unaprijedio nešto drugo i drugačije do tog trenutka.
Iz moje perspektive, onaj akcelerator u CERN-u u kojem se sudaraju čestice nevjerovatnom brzinom potpuno je nebitan i nepotreban, što naravno ne odgovara činjenicama, ni istini. Za mene je nepotreban i nebitan samo zato što me ne interesuje i nemam apsolutnoga pojma o njemu, šta on radi i za što služi, ali ako pitamo naučnike, odgovori će biti potpuno drugačiji.
Kad su ga uključili, dio struke upozoravao je da postoji mogućnost otvaranja crne rupe i oslobađanja nama nepoznate energije te nepoznatih posljedica. Odmah sam pomislio: zašto ga ne isključe i to je to. Da je isključen, ne bi se 2012. godine, kad smo već mislili da smo sve otkrili, otkrio Higgsov bozon (elementarna čestica). I ponovno, meni Higgsov bozon ne znači ništa, ali su za otkriće Higgsovog bozona 2013. godine pojedincima dodijeljene Nobelove nagrade u području fizike.
Ko sam ja da napišem svoje mišljenje javno i kažem: “Najbolje da ga isključe”?
Ko je bilo ko da kaže: “Zašto se penjete, bolje da stojite doma”?
Da u istoriji nije bilo entuzijasta i onih koji su pomjerali kako sopstvene, tako i društvene granice, ne bi bilo nikakvog napretka. Gotovo svaki stvarni pomak nije krenuo od sistema, nego od pojedinca koji je imao znatiželju ili unutrašnju potrebu.
Često su takvi ljudi u početku bili prozvani sanjarima, čudacima ili odmetnicima od standarda, ali da nije bilo onog koraka u nepoznato i rizikovanja, danas bismo bili zakinuti za nauku i spoznaju, za tehnologiju i izume, za umjetnost i kulturu, za društvene promjene i bilo koji napredak.
I sam sam svjestan činjenice koliko je ovo što radim opasno i rizično, te koliko je to sebično od mene prema mojoj porodici i mojim bližnjima, ali to su moji snovi koje živim, kojima ne ugrožavam nikoga niti kome činim nažao.
To su moji snovi u kojima pomjeram granice, u kojima sam se usudio otići korak iza straha i naposljetku stvoriti najljepše uspomene i memorije.
Kad se odrasla osoba susretne sa smrću, shvati prolaznost života i shvati još jednu stvar koja je najbitnija u svemu ovome: da treba preuzeti inicijativu i odgovornost za svoj život i svoje odluke jer vrijeme prebrzo prolazi. Shvati da snovi koji su se rađali u nama pripadaju baš nama i da su potpuno i u cijelosti naši. Da ti snovi nisu rezervisani za nekoga drugoga, nego da su namijenjeni nama samima. Samo je pitanje koliko smo hrabri i voljni početi ih živjeti.
Shvativši prolaznost i vrijednost života, naposljetku zaključiš da se život ne broji u vremenu provedenom na ovome svijetu, nego u vremenu koliko si bio sretan i ispunjen u vremenu koje ti je dano.
Manje osuda i prozivanja, manje nepotrebnog piskaranja usmjerenog prema drugima, a više bavljenja sobom i svojim životom nosi sreću i olakšanje.
RANKO DRAGIČEVIĆ je planinar, visokogorac i humanitarac sa Brača, Hrvatska. Autor je knjige “Srcem za planine”, u kojoj opisuje iskustvo 49 neprekidnog planinarenja stazom Via Adriatica, te knjige “Moj uspon s Bogom”, u kojoj opisuje iskustvo uspona na Denali, najviši vrh Sjeverne Amerike
