Zaljubljena je u statistiku, još više u mogućnost da kroz brojeve pruži i realan doprinos medicini, što je oblast koju istražuje tokom doktorskih studija na Oksfordu. Podgorica je njen izabrani dom i voli je, jer iz grada može da vidi planinske vrhove.
Bogdana Jelić, članica “Međeda” iz Podgorice, jedna je od tri žene iz crnogorskih planinarskih klubova, koja se popela na vrh Ama Dablam (6.812), jedan od najljepših i veoma zahtjevnih vrhova Himalaja.
Bogdana je uspon izvela 14. oktobra. Krajem istog mjeseca, na taj vrh popele su se i dvije Marije – Marija Sekulović, koja je kao i Bogdana državljanka Srbije, ali je članica “Bjelasice” iz Kolašina, te Marija Zogović, kao prva osoba iz Crne Gore koja se popela na taj himalajski vrh.
Ama Dablam, koji na nepalskom znači “Majčina ogrlica”, visok je 6.812 metara, nalazi se u centralnom dijelu regiona Kumbu, oko 20 kilometara južno od Mont Everesta, najvišeg vrha na svijetu (8.848). Poznat je po strmim piramidama leda sa vertikalnim zidovima i oštrim, izloženim grebenima.
Prvi uspon na taj vrh izveden je 13. marta 1961. godine, a od tada je postao omiljeni cilj alpinista širom svijeta.
Dvije godine između želje i jave
“Nisam mogla da vjerujem da je vrh tu, i da sam uspjela”, priča Bogdana za portal Maja.team o tom 14. oktobru.
Da se jednom popne na Ama Dablam, prvi put je poželjela prije dvije godine, kada je vrh vidjela na pozadini koja se mijenja na ekranu laptop računara. Tada, međutim, nije imala i bilo kakvo iskustvo neophodno za slične izazove.
“Nisam bila alpinista, imala sam vrlo ograničeno iskustvo sa penjanjem. Ali sam znala sta želim, i šta mi je potrebno da do toga dođem”.
Prije uspona na Ama Dablam, Bogdana je prvi put u životu, u 2024. godini bila na vrhovima iznad 4.000 metara – u februaru 2024. popela se na Kilimandžaro (5.895), najvši vrh Afrike, u maju iste godine na Tubkal (4.167), najviši vrh Atlasa i Sjeverne Afrike, i u julu ove godine, kao priprema za Nepal, popela se na Elbrus (5.642), najviši vrh Evrope.
Pripreme za Ama Dablam počela je nakon pohoda na Kilimandžaro, kada se, po preporuci prijatelja, prijavila za zimsku alpinističku školu koju je organizovala Sarajevska škola alpinizma.
“Dragocjeno je bilo slušati i učiti iz iskustva dugogodišnjih najboljih bosanskih alpinista Samira Mehića i Erkama Durakovića. U SŠA školi sam stekla bazu za to kuda treba da idem i kako da nastavim”.
Znala je da ta obuka nije sama po sebi dovoljna, pa je nastavila sa drugim aktivnostima i trenizima – penjanje u salama, treniranje u teretani, planinarenje… Takođe je, prije odlaska u Nepal, ovog ljeta drugi put pokušala i uspješno se i popela na Elbrus (5.642), što je dodatno pripremilo za zimske uslove i visinu na koju organizam treba da se navikne.
Avantura na Himalajima
Ama Dablam, za Bogdanu je prva velika ekspedicija. I prvi put je u Nepalu.
“Na putu do baznog kampa više puta sam čula rečenicu: ‘Prvi put u Nepalu, i odmah na Ama Dablam?’. Ali za mene je to bio san”.
Potom opisuje avanturu na Himalajima:
“Veoma niske temperature, minusi čak i unutar lodževa na putu do baznog kampa… Zaleđena pasta za zube ujutro, zaleđena je i voda koja nije u vreći sa vama. Sniježne padavine dodatno su otežale put do baznog kampa”, priča i pojašnjava da je, prvi put u posljednjih 16 godina, na početku jesenje sezone uspona, snijeg napadao u baznom kampu.
To je put njene grupe produžilo za dva dana, dok su u selu Pangboche, na 3.850 metara, čekali da ponovo budu postavljeni potpuno polomljeni šatori.
Kroz svježi snijeg morali su preći i 1.200 visinske razlike do prvog od tri kampa gdje je planirana aklimatizacija. Prvi kamp nalazi se na 5.800 metara.
“Put je bio veoma iscrpljujuć, što je i uticalo na našu odluku da jednu cijelu rotaciju aklimatizacije preskočimo”.
Ta riskantna odluka, kaže, otežala je dodatno aklimatizaciju, ali se, dodaje, ispostavila i kao ispravna.
Prije ovog uspona, najviša visina na kojoj je Bogdana bila je Kilimandžaro, na 5.895 metara. Ali, to je visina samog vrha, pa je, kako kaže, za nju prva noć koju je, tokom uspona na Ama Dablam, provela na 5.800 metara, u kampu I, bila nezaboravno iskustvo.
“Baš nezaboravno, jer je subjektivni osjećaj bio da sam spavala možda 15 minuta”.
Iako su niske temperature u kampovima I i II (kamp II je na 6.100 metara) otežavale boravak, prizori zalaska sunca i šatora sa pogledom na Ama Dablam noću učinili su boravak u njima vrijednim.
“Nakon dvije noći koje smo prespavali u kampu I, osjećali smo se dobro i bilo je vrijeme da se krene na završni uspon”.
Put do kampa II za Bogdanu je jedno od najljepših iskustava u planinarenju ikad:
“Penjanje uz stijenu, alpinistički, na djelovima gdje morate da pazite svaki korak gde stajete i gdje možete da vidite pad od 500 do 600 metara ispod vas, meni je bilo očaravajuće, uzbudljivo i nezaboravno iskustvo”.
Na završni uspon krenuli su u ponoć.
“Ekstremna hladnoća, ne vidite ništa, komadići leda koji vas zasipaju u lice odozgo, kuloari bez dna…”
Ideš i kad misliš da ne možeš dalje
Svitanje su sačekali malo iznad kampa III, na 6.500 metara. Nakon toga – skoro vertikalan uspon:
“Nagib od 50 do 60 odsto pod snijegom. Sad već osjećate jasan nedostatak kiseonika. Ali za mene je to bilo – samo se fokusiraj da napraviš sljedeći korak, i to je dosta, za sada, kao i većinu vremena u životu. Za mene najveći izazov desio se na 100 metara ispod vrha (tada i ne znam koliko). Vodič Nghima je otišao malo ispred, moj pametni sat se zaledio, ne znam na kojoj smo visini. Sve što vidite je ispod vas beskonačna padina, iznad vas vertikalno naviše. Umorna sam, neispavana, gladna, tijelo želi odmor, da sjednem. Teško mi je. I najgore, ne znam koliko još ima – da li nakon te padine ima još jedna.”
Tada, kaže, i ne zna da li može više i dalje.
“Sjetila sam se svih ljudi koji samo čekaju poruku ‘popela sam se i sišla sam’. Sjetila sam se svih osmijeha, svih koji navijaju za mene, koji su me radosno ispratili. I odjednom se sjetiš zašto si tu. Zašto si došao na 6.700 metara. Zato što kada pogledaš okolne planine ti dišeš slobodno. I zato što nema veze gdje je vrh, jer hodaš samo zato što si radostan da vidiš te padine prekrivene snijegom, beskrajne litice i magične vrhove, bezbroj komadića snijega koje vjetar briše. Nastavil sam, dva koraka, po dva koraka. Za manje od pola sata, bila sam na vrhu”.
Na vrhu je njena ekipa ostala sat i 15 minuta i to je, kaže, shvatila tek po spuštanju.
“Vrijeme je bilo prelijepo, sunce, ni daška vjetra. Fotografisala sam i snimala bez rukavica… Samo dan prije (prvi uspon u sezoni), na vrhu je bilo minus 25 stepeni Celzijusa, sa vjetrom jačine od preko 30 kilometara na sat. Ta ekipa na vrhu je bila manje od 15 minuta, drug je dobio blage promrzline od skidanja rukavice na nekoliko minuta da bi napravio fotografiju”.
Kad se vratila u kamp, čula je “you proved us all wrong” (“dokazala si da smo u krivu”).
“Kada sam pitala šta to znači, drug mi je rekao da kada su me vidjeli, niko nije mislio da ću moći da se popnem”.
Zaljubljena u statistiku
Bogdana je porijeklom iz Nove Varoši, u Srbiji, osnovnu i srednju školu završila je u Beogradu, nakon čega je studije matematike nastavila na univerzitetu u Kembridžu, u Velikoj Britaniji. Po završetku studija, ostala je da živi u Londonu, potom upisala doktorske iz statistike i mašinskog učenja na univerzitetu u Oksfordu.
“Mogućnost da kroz podatke pronađemo i otkrijemo zakonitosti po kojima svijet funkcioniše, i obrasce ponašanja u različitim sferama života, od istraživanja klimatskih promjena do medicine i brže dijagnoze kancera, meni je nevjerovatna”, kaže oduševljeno.
U statistiku se zaljubila na Kembridžu.
“Jednostavno meni je to nešto impresivno – pronaći postojeće prirodne zakonitosti kroz podatke”.
Kad je završila master studije, posvetila se neko vrijeme radu u finansijama, radila je na berzi. Posao je bio zanimljiv, odgovarala joj je i dinamika, ali je htjela da se bavi istraživanjem.
Aplicirala je i bila presrećna kad je dobila doktorat iz statistike i mašinskog učenja na Oksfordu.
“Trenutna oblast istraživanja mi je presjek statistike i medicine, konkretno primjene statistike u različitim oblastima zdravstva. Za prvi projekat odabrala sam istraživanje u oblasti unaprjeđivanja informisanosti odluka u procesu vantjelesne oplodnje i uticaj neodređenosti procjena na očekivane ishode”.
Kaže da je za nju, osim na nivou matematike i teorije, još važnija mogućnost realne primjene u medicini i jako je inspiriše da može da da doprinos.
Podgorica je moj izabrani dom
Rad na istraživanju i doktorat donijeli su brojne pozitivne promjene u njenom životu, među kojima su fleksibilnost i mogućnost rada od kuće. Tako joj se desila Podgorica.
“Prošle zime, zbog otkazanog uspona na Hajlu završila sam u Podgorici na jedan dan”.
Grad joj se, kaže, dopao, jer iz Podgorice se vide planinski vrhovi pokriveni snijegom, uživa u Morači…
“Duh malog grada koji je zadržao osjećaj da smo i dalje važni jedni drugima… osvojili su me na prvu. Jednostavno, znala sam da želim da budem tu. Nakon nekoliko posjeta (i naravno zimskih tura) odlučila sam da dođem za stalno, da vrijeme kada nisam u obavezama na univerzitetu, provedem tu. Tako je Podgorica postala moj dom, lično odabrani”, priča Bogdana.
A onda dodaje i da je zapravo njen čukunđed Marko bio porijeklom od Vasojevića, koji su odbjegli sa Komova i naselili se u Novoj Varoši.
“Na jednoj od tura pričala sam sa starijim članom PSK ‘Međed’ o porijeklu i odakle ja u Podgorici, kad je čuo moje prezime rekao je ‘ti si se zapravo vratila kući’. A ja se tako i oosjećam“.
Klubu “Međed” priključila se u julu, nakon prve ture sa njima i uspona na Trešteni vrh, na planini Maganik.
“Za klub sam znala već, pratila sam preko Instagrama. Od kada sam vidjela stranicu i naziv ‘Međed’ znala sam da želim da budem tu. Onaj osjećaj kada znate da je nešto vaše mjesto. Na prvoj turi sa klubom, na Treštenom vrhu, bila sam oduševljena pozitivnom atmosferom grupe i nevjerovatnom sposobnošću i organizacijom vodiča koji su uspjeli da održe i sa puno sigurnosti izvedu grupu od 65 učesnika na jedan zapravo nezgodan i tehnički zahtjevan vrh. Od tada sam znala da po duhu pripadam klubu”.
Njen san je Mont Everest
Na pitanje o daljim planovima, Bogdana kratko kaže – san je, kao i do sada, i oduvijek, Mont Everest.
“Ali, za to će biti potrebno mnogo rada, truda, kao i podrška sponzora, za tako veliki i zahtjevan uspon. Kao i za sve što zaista želimo, vrijedno je potruditi se. Uzbuđena sam da vidim šta će novi putevi i avanture donijeti, pa ćemo vidjeti dokle ću stići. Jer ‘only those who will risk going too far, can possibly find out how far one can go (samo oni koji rizikuju, mogu da spoznaju koliko daleko mogu da idu, T. S. Eliot, prim. aut”), poručuje.
FOTO: Privatna arhiva
