Korak po korak, ne možete preskočiti pola uspona i nekom prečicom naći se na vrhu, jedna je od lekcija koju je Nela Milošević naučila planinareći.
Dekanica Fakulteta primijenjene nauke Univerziteta Donja Gorica (UDG), kaže da je tako i u poslu i u nauci.
„Važno je napraviti plan, procijeniti tempo, pratiti kako se osjećaš, i po potrebi korigovati plan“, kaže ona u razgovoru za Maja.team.
Planina mi je donijela mir
Nela Milošević uvijek je voljela prirodu. Planinarenjem se aktivno počela baviti krajem 2019, kada je počela i da trči.
„Tada sam iza sebe imala jedan dugotrajan, veoma stresan period – četiri godine gotovo svakodnevnog nemira i briga. Planinarenje mi je došlo kao prijeko potreban mir, prilika da okrenem leđa svakodnevnim obavezama. Privukao me je osjećaj slobode i isključenosti od svega, i vrlo brzo planinarenje mi je postala potreba“.
Najbolje društvo suprug, djeca i prijatelji
Na planinarenje, Nela najčešće ida sa malim brojem ljudi, sa suprugom, bliskim prijateljima. I djeca, kaže, vole da idu sa njima, ali nisu spremna i za neke zahtjevnije ture.
„Kada idemo sa njima, biramo lakše i kraće staze, sa dovoljno pauza. Imamo čitav repertoar ‘igara za hodanje’ kako planinarenje ne bi doživljavali kao napor, već kao avanturu. Vjerujem da je to lijep način da uče o prirodu i da razvijaju odnos poštovanja prema njoj”.
Tek nedavno je počela da ide i sa planinarskim klubom i kaže da joj, pošto godinama planinari samostalno, treba malo da se prilagodi dinamici veće grupe. Ipak, kako kaže, odlazak sa klubom prilika je da upozna nove ljude i nauči nešto od iskusnijih planinara.
„Planinarenje je i zajednica, a ne samo individualni doživljaj“.
Važni su ljudi i uspomene
Kad je pitam o usponima koji su joj značajni i kojih se sjeća, ne nabraja vrhove, kaže da su od toga važnije uspomene i ljudi sa kojima je provela dan:
„Ture kojih se najradije sjećam nemaju toliko veze sa vrhom koji smo peli tog dana ili težinom staze, koliko sa uživanjem u društvu ljudi koji su tog dana bili pored mene, smijehom, opuštenošću i lijepo provedenim trenucima. U tom smislu izdvojila bih odlaske ljeti u dolinu Grebaje na po tri, četiri dana sa meni dragim ljudima, kao i jednu turu na Umove“.
Biti ovdje i sada
Planinarenje je 2019. izabrala kao način da se oslobodi stresa i briga, nađe mir. Kaže da je i danas planinarenje za nju način da zaboravi na bilo šta što je opterećuje i brine:
„Planinarenje za mene, a vjerujem i za većinu planinara, nije primarno fizička aktivnost. Isto važi i za trčanje. I jedno i drugo su mi prije svega prilika da se potpuno isključim… Taj fokus na ‘ovdje i sada’ stvara osjećaj slobode i rasterećenja koji se rijetko može postići na neki drugi način“.
Dani na planini tokom studija
Nela Milošević dakanica je Fakulteta primijenjene nauke na UDG u Podgorici. Školovala se van Crne Gore, u Hong Kongu, završila je matematiku u Sjedinjenim Američkim Državama, doktorirala na beogradskom univerzitetu.
„Od kada znam za sebe bila sam zainteresovana za logičke zadatke i matematiku. Kasnije u osnovnoj školi išla sam na takmičenja što je zahtijevalo dosta truda i disciplinovane pripreme, ali uspjeh nije izostao – bila sam prva na republičkom takmičenju“, priča ona.
Kao dijete, kaže, bila je prilično samostalna i imala izraženu želju da vidi i proba nešto više i drugačije:
„Da se otisnem u potpuno nepoznato. Dobila sam stipendiju da srednju školu završim u Hong Kongu. Mojim roditeljima svakako nije bilo lako da me sa 16 godina puste samu na drugi kraj svijeta, u vrijeme kada nismo imali pametne telefone i mogućnosti da čujemo glas jedni drugima preko interneta“.
To iskustvo, priča ona, duboko je oblikovalo i izgradilo kao osobu.
„Živjela sam i učila sa vršnjacima iz preko 90 država, upoznala sam potpuno drugačije kulture, različita shvatanja i načine razmišljanja. Mnoga od tih prijateljstava njegujem i danas“.
Nakon završene srednje škole, iz Hong Konga, uz punu stipendiju, odlazi u SAD, na studije matematike.
„Nakon Hong Koga odjednom sam bila okružena planinama, i imala priliku da planinarim, aktivnost koja se na ovom koledžu njegovala. Između ostalog, postojala je tradicija Mountain Day – svakog oktobra jedan petak bi bio proglašen kao dan za planinu, kada bi sva predavanja bila otkazana, a studenti bi organizovano išli na planinarenje“.
U Americi je imala brojne prilike za posao i nastavak studija, ali je, kaže, vrlo jasno osjećala da želi da se vrati u Crnu Goru.
„Da gradim život ovdje i doprinesem svojoj zemlji. Znala sam da ako ostanem na doktoratu u Americi, da ću vrlo vjerovatno tamo zauvijek i ostati. Odlučila sam da se vratim u Crnu Goru, a da doktorat radim na Matematičkom fakultetu Univerziteta u Beogradu gdje sam imala sjajnog mentora, pa samim tim kvalitet tih studija nije bio ništa manji nego da sam doktorat radila negdje drugo u inostranstvu“.
Matematiku može da voli svako
Nela je matematičarka i reći će vam da matematiku može da voli svako i da svi imamo matematičke sposobnosti.
„Nažalost djeca danas sve više bježe od matematike. Često nemaju samopouzdanja da se uhvate u koštac sa težim zadacima i samim tim pomisle da to nije za njih i da im ‘ne ide’. Tome umnogome doprinosi era brzih sadržaja, kratkih videa, manjka pažnje i koncentracije“, kaže i dodaje da je za matematiku potrebno strpljenje, koncentracija i istrajnost.
Problem je, kako je kazala, i manjak nastavnog kadra iz matematike, zbog čega se nastava u osnovnim školama nekad ne izvodi adekvatno i iz ljubavi prema matematici.
„Pa onda ni đaci ne uspijevaju da je zavole. Djecu treba ohrabrivati, podsticati, pomagati im da budu istrajni, da ne odustaju. Samo tako mogu da savladaju strah od matematike, i da otkriju koliko je matematika zapravo lijepa i korisna. Matematiku može voljeti svako“.
Mišljenje da je matematika samo za šačicu genijalaca koji su rođeni sa prirodnim talentom, kaže sagovornica portala Maja.team, vrlo je zastarjelo.
„Svi imamo matematičke sposobnosti u određenoj mjeri, a ono što je ključno za baviti se matematikom kao životnim pozivom je ljubav prema ovoj nauci i kontinuiran rad“, kaže ona.
Nelin cilj nije da se svako dijete bavi matematikom, već da, kako kaže, nijedno dijete ne odustane zbog toga što ga je neko obeshrabrio.
„Interesovanje za matematiku treba njegovati a svakom učeniku pomoći da ostvari svoj potencijal. Upravo zbog toga sam prije pet godina, u okviru NVU ‘Tinker’, pokrenula takmičenje ‘Kengur bez granica’ u Crnoj Gori“.
„Kengur bez granica“ je međunarodno takmičenje, koje sadrži zabavne logičke zadatke sa ciljem popularizacije matematike. Svake godine preko šest miliona djece u oko 80 država svijeta radi iste zadatke.
U Crnoj Gori, takmičenje je pokrenuto u vrijeme pandemije, a već ove godine, u „Kenguru“ je učestvovalo preko 3.300 djece.
„To je ogroman uspjeh. Tokom ovih pet godina bila sam predstavnica Crne Gore u međunarodnoj asocijaciji koja je pokrovitelj takmičenja, radila predano na pripremi zadataka, promociji, pregledanju testova kao i na samoj organizaciji i sprovođenja takmičenja, i vrlo sam ponosna na to što je ovo takmičenje postao prepoznatljiv događaj kod nas“, kaže ona.
Nela više nije u organizaciji „Kengura“, ali kaže da ne sumnja da će i sljedeće godine biti jednako kvalitetno organizovano.
Budite otvoreni i spremni da učite
Iako su okruženja različita, u učionici i u prirodi važe slične zakonitosti, poručuje sagovornica portala Maja.team.
Tako, kako kaže, kao što svako ima svoj tempo u planini, i svaki student ima svoj tempo učenja, svoje jake i slabije strane.
„I nije realno tražiti da svi napreduju na isti način i jednakom brzinom“.
Druga važna lekcija je – potpuno je u redu vratiti se.
„Nekada je najzrelija odluka okrenuti se i vratiti se zbog vremena koje se pogoršalo, bez obzira koliko smo blizu vrha. Tako je i u životu i u istraživanju ponekad pametnije odustati od jedne ideje i preusmjeriti energiju, nego tvrdoglavo insistirati na zamišljenom planu po svaku cijenu“.
Pred prirodom, poručuje Nela, treba da smo ponizni, jer, koliko god bili organizovani i iskusni, planina uvijek može da nas iznenadi.
„Tako i u nauci, i u poslu, uvijek postoji nešto što ne znamo pa treba ostati otvoren, skroman i spreman da učiš“.
Matematika i planinarenje
Nela kaže i da matematika i planinarenje imaju mnogo zajedničkog:
„I u matematici i u planinarenju postoji put od početne tačke do rješenja zadatka ili vrha. Imaš cilj i pokušavaš da pronađeš najbolju moguću ‘stazu’, naročito ako ne postoji neki šablonski način rješenja, odnosno obilježena staza. U matematici nekada zaglaviš u dokazu, a na usponu na nekoj strmoj dionici – tada treba stati, razmisliti, pogledati širu sliku pa nastaviti“, kaže ona i dodaje da u oba slučaja postoji „ona posebna radost kada dostigneš vrh“.
„Kada dokažeš neku teoremu ili prvi put staneš na vrh te planine. Taj osjećaj je vrijedan uloženog truda“.
Sport nas uči strpljenju
Uvjerena je da je za mlade važno da imaju vannastavne/vanakademske aktivnosti, da kroz njih izraze svoja interesovanja, kreativnost i identitet.
„To može biti umjetnost, različiti hobiji, volontiranje, ali po meni bi bilo poželjno da među tim aktivnostima bude i neki sport. Sport nas uči strpljenju, istrajnosti i poniznosti. Uči nas da prihvatamo da je neuspjeh sastavni dio života, da ne odustajemo poslije prve prepreke, nego da pokušamo ponovo. To su vještine koje su podjednako važne kao i znanje iz udžbenika“.
Za studente, Nela je više puta organizovala planinarske ture i to je, kaže, prilika da se upoznaju i druže u neformalnom okruženju.
„To je svakog puta naišlo na sjajan odaziv. Ljetos sam organizovala i team building na Bjelasici i Pešića jezeru za koleginice i kolege: neki od njih su nakon tog iskustva nastavili sa planinarenjem. Vjerujem da takvi događaji doprinose kvalitetu odnosa između ljudi“.
Nela nema posebne ambicije kad je planinarenje u pitanju, za nju, planina je prostor u koji se ne osvaja, već u planini želi da uživa.
„Većinu vrhova po Crnoj Gori sam obišla, i one koji još nisam, a željela bih, doći će jednog dana na red, kada se tako slože kockice. Ne forsiram ništa“.
Profesionalno, sada kao dekanica, ima više obaveza nego ranije, pa ima manje vremena za nauku i intenzivan istraživački rad. Ipak, to ne doživljava kao odustajanje od nauke, već kao promjenu fokusa.
„Trenutno mi je važno da, kroz ulogu dekanice, doprinesem unapređenju kvaliteta studija, kao i stvaranju okruženja u kojem mladi ljudi mogu da se razvijaju – i akademski i lično. Radim na tome da fakultet bude mjesto gdje će studenti sticati znanje upotrebljivo u praksi, ali i razvijati kritičko mišljenje, kreativnost i odgovornost“.
