“Bila sam da se vidim sa Predragom Popovićem, onim što mu čitamo opise staza”.
“Jesi li mu se zahvalila u ime svih nas, jer je bogotac sa onim opisima”.
“Jesam, ali baš jesam”.
I jesam, stvarno. Možda nisam dovoljno, ne znam ni da li mogu da nađem prave riječi da zahvalim čovjeku koji je uložio vrijeme da obiđe planine Crne Gore, da opiše staze i nesebično to podijeli sa svima koji žele da se zapute na ista mjesta. (nadam se da će ga zdravlje poslužiti i da će već ove sezone obići i opisati i one rijetke gdje još nije bio)
Na blog “Vrhovi Crne Gore” Predraga Popovića naišla sam slučajno, ne sjećam se više koja je staza bila u pitanju. Ispostavilo se da Popoviću stvarno može da se vjeruje i, kao u životu inače sa ljudima, “Vrhovi Crne Gore” postali su “moja osoba” od povjerenja na vebu, posebno ako sa ekipom idem stazama kojima niko od nas ranije nije išao.
Neko vrijeme imala sam osjećaj kao da taj čovjek i nije stvaran, onda sam mu poslala upit za razgovor, pristao je, skakala sam od sreće i – evo nas.
Ovo je priča o njemu.
Odrastanje uz Taru, pod obroncima Bjelasice i Sinjavine
Da voli prirodu i planinske vrhove, Predrag Popović shvatio je u mladosti. Djetinjstvo je proveo u Kolašinu, u roditeljskoj kući, pored rijeke Tare, pod obroncima planina Bjelasice i Sinjavine.
“Na području opštine ili u neposrednoj blizini imali smo masiv Komova, prekrasna jezera na planini Bjelasici, kanjon rijeke Tare, Moračke planine, izvor rijeke Morače, Kapetanovo i Brnjičko jezero, planinu Lolu, Maganik, kanjon Mrtvice i druge prirodne ljepote Crne Gore. Ljeti bismo se bavili raznim sportovima, uključujući, naravno, i uspon na planinske vrhove, a zimi, pored pješačenja do škole i nazad po snijegu, koji je često bio visine i metar do dva, skijali bismo se na padinama blizu grada, a krajem zime i početkom proljeća bi se peli pješice po zaleđenom snijegu (površici), sa skijama na ramenu na padine Bjelasice, Sinjavine i Vučja, da bi tamo skijali”.
Za Popovića, planine su u mladosti bile njegovo prirodno okruženje:
“Kod mene je uvijek bila prisutna želja da izađem na neki vrh koji je vidljiv od moje kuće, a potom bi se znatiželja povećavala i vidici širili, da bih kasnije, u zrelim godinama, praktično upoznao čitavu Crnu Goru i popeo se na sve najznačajnije planinske vrhove, njih oko 150, i prošao pješačkim stazama koje vode kroz razne oblasti Crne Gore”.
U mladosti, planine su mu bile privlačne zbog upoznavanja novog i nepoznatog, bavljenja sportom i ispitivanja granica fizičke izdržljivosti. U zrelim godinama, uz sve to, planine su za njega bile i pribježište od monotone svakodnevice, stresa i poslovnih problema.
Krnovska glavica kao preokret
Iako je u mladosti imao ozbiljne uspone na obližnje vrhove blizu Kolašina, kad je postao punoljetan, posjećivao i obilazio i druge djelove Crne Gore, planinaranjem se ozbiljnije počeo baviti tek prije 15 godina:
“Jednostavno, desilo se, da je jedan kratak uspon na Krnovsku glavicu (1.634), sa prijateljem Draškom Kneževićem, probudio moju prikrivenu želju za druženje sa planinama”, kaže on.
Za Popovića, ozbiljnije bavljenje planinarenjem podrazumijeva redovan odlazak na planinarske ture, planiranje i odabir tura, nabavku neophodne opreme, upoznavanje sa raspoloživom literaturom i mapama.
“Kompletiranje ekipe spremne da isprati postavljeni prilično ambiciozan program, koji je imao za cilj da se u periodu od pet do 10 godina organizuju planinarski pohodi svakog vikenda, kad to vremenske prilike dozvoljavaju, da bi se u tom periodu ostvario uspon na sve najznačajnije planinske vrhove, i prošlo svim pješačkim stazama koje vode do brojnih prirodnih ljepota Crne Gore, Primorskom i Planinskom transferzalom…”.
Supruga najupornija saputnica
Iako je takvih pohoda bilo, Popović je u planine najrjeđe išao organizovano, sa nekim planinarskim klubom:
“Učesnici su se mijenjali. Najveći broj odlazaka u planinu nisam organizovano u okviru nekog kluba, iako sam imao i takvih pohoda. Na pojedinim našim planinarskim usponima učestvovali su i pojedini poznati planinari Crne Gore, među kojima Ratko Popović, Duško Pejović… kao i pojedini članovi planinarskih klubova iz Crne Gore, najčešće PK “Bjelasica”, Kolašin”.
Najuporniji i njegovi najčešći saputnici bili su Draško Knežević iz Podgorice, Boban Brković iz Kolašina i supruga Sonja:
“Sonja je redovan učesnik svih mojih planinarskih pohoda i sa sigurnošću mogu reći da je ona, među planinarkama Crne Gore, jedna od najboljih poznavalaca crnogorskih planina. I ćerke su ljubitelji planinarenja”, kaže.
Sa Predragom na planinarenje nekad idu i prijatelji, no ima i onih koji, kaže on, smatraju da je “planinarenje gubljenje vremena i nepotrebni trošak”. Takvih je, na sreću, manje.
Blog “Vrhovi Crne Gore”
Na blogu “Vrhovi Crne Gore”, Popović danas ima opisanih oko 200 staza. Opisi su podijeljeni u kategorije: primorska, središnja, sjeverna oblast i pješačke staze.
U međuvremenu je objavio i vodič “Sinjavina”.
Da pravi GPS zapise, zapisuje podatke o vrsti i dužini pristupnih puteva, gdje koja staza počinje, pravi fotografije sa tura… Popović je, kaže, počeo jer takve podatke nije nalazio negdje drugo:
“O mnogim stazama, prije naših pohoda, postojali su veoma oskudni podaci, a za pojedine nije bilo nikakvih”, kazao je.
Ture nije birao po težini, već ili na osnovu visine vrha ili jer su bile specifične zbog neke znamenitosti.
Zbog težine terena, na neke vrhove on i njegova ekipa nisu uspjeli da se popnu iz prve, pa su te uspone ponavljali.
“To je i bio razlog da pokrenem blog na kojem bih opisao najlakši i najjednostavniji način za uspon na sve najznačajnije planinske vrhove u Crnoj Gori, kako bi ostali ljubitelji planinarenja izbjegli neke neprijatnosti i avanture kroz koje smo mi prošli”.
Danas je zadovoljan, jer je, kako kaže, pisanjem bloga ostvario cilj koji je sebi postavio prije oko 15 godina – da svim ljubiteljima prirode približi prirodne ljepote Crne Gore.
“Sa svake ture i danas sakupljam informacije koje su mi značajne za poboljšanje sadržaja bloga ili pravljenje novih opisa. U početku planinarenja sa brojnih tura nisam pravio nikakvu dokumentaciju, tako da sam na veliki broj njih išao ponovo, da bih sakupio potreban materijal neophodan za opis ture na blogu”.
Susreti uživo posebna radost
Blog mu je donio i brojna poznanstva, iz Crne Gore i inostranstva.
“Taj segment mi predstavlja veliko zadovoljstvo. Gotovo da nema dana kada me neko od planinara, pogotovu iz Crne Gore, bivših republika Jugoslavije, kao i iz brojnih evropskih država, ne kontaktira. Nevjerovatno je koliko pojedini stranci znaju neke djelove naše države i kakva pitanja o pojedinim lokalitetima postavljaju, za koje nije čulo 95 odsto naših građana. Upoznao sam pojedine članove gotovo svih planinarskih klubova u Crnoj Gori, između ostalih i pojedine članove PK ‘Javorak’ Nikšić, koji su se popeli na najviši vrh svijeta (Mont Everest)”, priča Popović.
Zahvaljujući blogu, upoznao je i hrvatskog planinara Stipu Božića, koji se ispeo na najviše vrhove svih kontinenata.
“Pri čemu se na Himalajima, pored Mont Everesta, najvišeg vrha svijeta, popeo i na vrh K2, koji se računa kao najteži i najzahtjevniji uspon na svijetu. Upoznao sam i Nebojšu Atanackovića, vrhunskog planinara i umjetničkog fotografa, koji je na ‘Nestvarna’ blogu slikovito predstavio prirodne ljepote sa brojnih evropskih planina, a među njima i značajan broj onih iz Crne Gore”.
Blog “Vrhovi Crne Gore”, od 2016, kada je kreiran, do danas, bilježi preko 800 hiljada posjeta. Popović svakodnevno dobija različite upite planinara iz Crne Gore, regiona i šire:
“Pitanja su raznovrsna, od zahvalnosti što sam otvorio blog koji im je olakšao uspon na neki planinski vrh ili posjetu nekom mjestu, do bližih detalja o stazama, opasnostima na stazama, prilaznim putevima…”.
Autor bloga kaže da ga posebno raduju susreti sa planinarima na samim stazama.
“Oni znaju da budu veoma srdačni prilikom upoznavanja i saznanja da sam ja taj Predrag Popović, autor njihovog omiljenog bloga. Autor sam i planinarskog vodiča ‘Sinjavina’, pa me pojedini planinari kontaktiraju vezano za način kako da mogu nabaviti tu knjigu”.
Uz te lijepe, kaže Popović, događaju se, nažalost, i loše stvari, pa tako neki neovlašćeno preuzimaju sadržaj i fotografije sa bloga.
“Iako je on zaštićen. To se dešavalo u pojedinim TV emisijama sličnog sadržaja, u pripremi projekata pojedinaca, planinarskih klubova ili nevladinih organizacija za dobijanje sredstava iz donacija, a pojedine sadržaje bloga neovlašćeno štampaju i pojedini planinarski vodiči, koji komercijalno organizuju ture, a opise tura sa bloga dijele učesnicima”.
Postoje, ipak, i pozitivni primjeri.
“Na društvenim mrežama pojedinci navode blog kao pouzdan način za informisanje o pojedinoj planinarskoj turi. Gospođa Jasna Gajević na svom blogu ‘Jasnina putovanja’ je više puta, na korektan način pomenula opise tura sa bloga ‘Vrhovi Crne Gore’”.
Poslije Sinjavine, vodiči za oblast Kučkih planina i Malesije
Iako je opisao veliki broj staza, Popović kaže da, da bi bio kompletan, blogu fali još desetak opisa:
“Što je već trebalo da bude završeno, ali zbog manjih zdravstvenih problema bio sam spriječen u zadnje dvije godine da zadržim ritam obilazaka planina između 35 i 45 pohoda godišnje. Ovih dana treba da se štampa i drugi planinarski vodič za oblast Kučkih planina i Malesije. Angažovan sam i od pojedinih turističkih organizacija opština za izradu flajera, kojima se opisuju usponi na pojedine vrhove koji teritorijalno pripadaju području tih opština”.
Planinarenje je zdrava aktivnost, ali treba biti svjestan i rizika
Objavljivati opise staza koji će zainteresovane voditi na vrhove planina, nosi i odgovornost, i to se, kaže Popović, odnosi i na blog i na vodiče, kako onaj koji je već štampan, o Sinjavini, tako i one koji tek treba da budu objavljeni, a planira ih sedam, osam.
“U uvodima sam ukazao i upozorio na sve bitne elemente koje treba imati u vidu prilikom odlaska u planinu. Planinarenje je veoma atraktivna i zdrava rekreativna aktivnost i sport. Ali ono sa sobom nosi i određene opasnosti koje svaki učesnik mora imati u vidu”, kaže.
Zato mlađima i početnicima preporučuje da prva iskustva stiču obavezno u okviru Planinarskog saveza Crne Gore (PSCG) i registrovanih klubova.
“Tako će na najbolji način naučiti i upoznati se sa svim najznačajnijim pravilima odlaska u planinu, koja se uvijek moraju imati u vidu”.
Potencijala ima, ali se ne ulaže dovoljno
Sagovornik portala Maja.team kaže da Crna Gora ima veliki potencijal za razvoj planinarstva, i kad je u pitanju priroda, i kad su u pitanju ljudi. Ipak, kaže, u razvoj te vrste sporta ne ulaže se dovoljno.
Kako je rekao, PSCG ima korektne odnose sa klubovima, ali i ograničene finansije da bi mogao da pomogne neku njihovu akciju.
“Nedostaju sredstva čak i za uredno održavanje najznačajnijih planinarskih staza na području pojedinih opština”, kaže Popović i dodaje da sredstva koja Ministarstvo sporta i mladih opredjeljuje nisu dovoljna ni za minimalne aktivnosti ni PSCG, ni klubova.
Za rad Planinarskog saveza za 2025. godinu, Ministarstvo sporta i mladih opredijelilo je 30 hiljada eura.
“Mnogi planinari iz Crne Gore koji su izveli uspon ne neke od najviših vrhova svijeta lično su finansirali te ekspedicije”, kaže Popović.
Smatra da bi trebalo donijeti regulativu kojom bi se podstakle planinarske sportske aktivnosti, kako bi one postale masovnije, ali i ustanoviti sistem nagrada za postignute rezultate.
Zbog toga što to sada nije slučaj, kaže, “i uspjeh sportskih penjača Popovića ostaje bez nagrade”.
Popovići, Rajko i Dejan, otac i sin, početkom marta tradicionalnom alpinističkom tehnikom popeli su takozvani “posljednji problem Alpa”, sjevernu stijenu Ajgera.
Mjesec nakon njih, to su učinili i alpinisti iz Srbije. O uspjehu crnogorskih alpinista o tome je na mrežama izvijestio PSCG. Iz Ministarstva sporta i mladih nisu se oglašavali.
“Svi mi to radimo iz ljubavi… I druga stvar, sa većine mojih putovanja, za koje procijenim da su vrijedna za posjetu, napišem detaljan opis sa podacima i fotografijama i besplatno ga podijelim na blogu sa svim ljubiteljima prirode i planinarenja. Nagrada za trud mi je podrška pratilaca i rijetki pojedinci kakva je Damira Kalač, koja to primijeti i osjeti za potrebu da o tome upozna i širu javnost”.
Ima još posla
Iako je sa ekipom koja je okupljena oko “Vrhova Crne Gore”, na planininama Crne Gore proveo preko 360 dana, na najznačajnije vrhove peo se i više puta, želja sagovornika portala Maja.team je da se popne na sve značajnije vrhove za sve oblasti Crne Gore.
“Malo ljudi zna da je nekad teži i zahtjevniji uspon na neki manje poznati ili nepoznati vrh sa relativno malom nadmorskom visinom, po teškom terenu i bez vidljive pješačke staze od uspona na poznati vrh sa neuporedivo većom visinskom razlikom, ali po markiranoj i uređenoj stazi. Naša grupa se popela na sve crnogorske planine, na pojedinim od njih i na 10-20 vrhova. Znam stotine, moguće i hiljadu toponima, tačnih ili približnih nadmorskih visina pojedinih lokaliteta i planinskih vrhova. Na blogu sam opisao blizu 200 planinarskih staza. Na desetak vrhova sam bio, ali tada nisam bilježio potrebne podatke da bih mogao da napravim opis, pa se moram ponovo popeti na te vrhove, da bih to uradio”, kazao je i dodao i da je svega nekoliko značajnijih vrhova u Crnoj Gori na koje još nije bio ili bi želio da to učini ponovo, ali drugim smjerom, pa planira da to završi tokom ove sezone i opise i tih staza objavi na blogu.
Vrhovi čiji opisi će se tek naći na blogu nalaze se na Prokletijama, Durmitoru i Pivskim planinama.
Ko je Predrag Popović kad nije planinar?
Kad nije planinar, Predrag Popović za sebe kaže da je penzioner, muž, otac tri odrasle i uspješne kćerke i djed dvije unuke:
“Piše vodiče, bavi se kompjuterima iz hobija i čita filozofske knjige. Ima porodično imanje u Kolašinu na kojem, kad stigne, uzgaja voće i povrće. Do prije dvije godine, preko 30 godina sam igrao rekreativno odbojku dva puta sedmično i skijao 15 do 20 dana godišnje na skijalištu Kolašin, na čijoj izgradnji sam aktivno učestvovao 1988-1989. godine, kao lokalni funkcioner”.
Popović je ekonomista, poslijediplomske studije završio je u Beogradu, pored ostalog, bio je predsjednik Izvršnog odbora Skupštine Opštine Kolašin, jednu godinu bio je direktor u Solani “Ulcinj” – “kad je ona uspješno radila”, devet godina izvršni direktor AD “Otrantkomer” Ulcinj, godinu načelnik u Ministarstvu finansija i dvije godije direktor Željezničkog prevoza… Još 10 godina vlasnik i direktor privatne firme.
Zahvaljujući privatnom poslu, ali i radeći na odgovornim poslovima, kaže, mogao je da priušti sebi toliki broj odlazaka na planinarenje, da kupi opremu, objavljuje vodiče.
Sa druge strane, doprinos planinarenja njegovom profesionalnom životu vidi u tome što ta vrsta aktivnosti jača ličnost, postaje uporniji i izdržljiviji…
