Na Olimpu, planini grčkih bogova

Olimp, pogled na Stefani i visoravan Muza

Kad sam se sredinom juna za dan popela na tri vrha Komova, što je dijelom bila priprema za Olimp, to me tako podiglo i, iako nikakve predstave nisam imala kako izgleda ni planina bogova, ni uspon na njene vrhove, držao me osjećaj „ma kakav Olimp”.

Sad kad se Olimp desio, mogu vam reći – ona tri Koma (Kučki, Ljevorečki i Vasojevićki) u jednom danu, bili su sjajna priprema. Ne toliko kad je u pitanju teren, jer do Mitikasa, najvišeg vrha planine Olimp i najvišeg vrha Grčke, drugog po visini na Balkanskom poluostrvu, na stazi nisam vidjela bilo šta što nisam već doživjela na planinama.

Tri vrha Komova bili su sjajna priprema za ovu glavu, da zna da može da pod punom opremom prođe skoro 30 kilometara za dva dana, u usponu savlada oko 1.700, pa u spuštanju 2.000 metara i da, ako i pomisli „ja ovo ne mogu“, ipak krene dalje.

Jer, već je dokazala da može.

To sa glavom, da znate, mnogo je važno. Tijelo može da šalje signale, jer i meni moje često šalje, da mu se ne da, da ne može – ovo u Grčkoj, ma samo što sam stavila ranac od oko 15 kilograma na leđa i samo što smo krenuli u penjanje, već sam čula glas „kako ću ja ovo“.

Sve što sam uradila prije ovoga učilo me da se nosim sa tim glasovima. Kad je teško, sad sebi mogu da kažem – „alo, pa bila si na tri vrha Komova za jedan dan“, to je 20 kilometara i preko 2.200 visinske.

Ili „alo, već si toliko puta u usponima na planine prešla visinsku od 1.500 i više“, ili „šta ima danas i ovdje da nisi već doživjela“…

I, idem dalje.

Put u Grčku i uspon na Mitikas, najviši vrh planine Olimp (vrh je nešto preko 2.917, pa neki izvori navode da je njegova visina 2.918 metara), organizovali su klubovi „Međed“ iz Podgorice i „Brskovo“ iz Mojkovca. Moj prvi plan bio je da na Olimp idem sa drugom grupom, u avgustu. Ta akcija traje duže. Odlučila sam se za ovu sa “Međedom” i “Brskovom” i jer je doslovno “bacanje u vatru”. Putuješ, penješ, spavaš, penješ, spuštaš, spavaš, ideš kući.

Iz Podgorice smo za Grčku krenuli u četvrtak, 19. juna, oko 20.30 sati, u Podgoricu smo se vratili u nedjelju, 22. juna, oko ponoći…

Gortsia, Skourta, visoravan Muza i Profitis Ilijas

Kako je i planirano, iz autobusa smo, iz mjesta Litohoro i parkinga Gortsia, sa 1.100 metara, krenuli u penjanje, prema domu Petrostrouga (1.950). Taj dio staze prolazi kroz šumu, što je, ispostaviće se, nama išlo na ruku, jer dok smo prolazili tuda, pala je i kiša, pa smo u šumi imali i prirodno sklonište.

Namirnice do planinarskih domova prevoze se konjima

Kiša je, na sreću prestala, do kraja nas je toga dana pratilo svježije vrijeme, što je opet bilo dobro, jer vrućina, makar meni, oduzima snagu tokom uspona.

I po izlasku iz šume staza je pitoma, nema rizičnih djelova, i tako je do prvog vrha – Skourta (2.476). Sa tog mjesta pruža se pogled na Stefani (2.911) i Profitis Ilijas (2.788), ispod kojeg se nalaze i planinarski domovi Christos Kakalos (2.650) i Giosos Apostolidis (2.697), gdje je naša grupa bila smještena.

Prvi vrh – Skourta: Pogled na Stefani i visoravan Muza

Od vrha Skourta dalje staza vodi grebenom, na stazi od izazova postoji jedna stijena koja je osigurana sajlom – ništa strašno i ništa veliko, nakon čega se ulazi u visoravan Muza (Plato Muza) – i tako je do smještaja.

Tog prvog dana za nešto ispod sedam sati prešli smo 11,3 kilometara i savladali oko 1.700 visinske razlike.

Ovdje ne računam i to što je nas nekoliko, dok smo još „vrući“, nakon što smo se smjestili (zapravo samo ostavilo rance ispred doma), pošlo odmah i na vrh Profitis Ilijas. Od doma u kojem sam i ja bila, Giosos Apostolidis, to je desetak minuta uspona, ali – i drugi vrh toga dana. Na vrhu Profitis Ilijas se nalazi kamena crkva iz 16. vijeka, sagrađena od okolnog kamenja, bez veziva.

Kamena crkva na vrhu Profitis Ilijas, sa vrha se pruža pogled na obalu

Dom Giosos Apostolidis, smješten između vrhova Profitis Ilijas i Toumba, iznad visoravni Muza, sagrađen je 1961. godine. Sagradilo ga je Udruženje grčkih penjača, nalazi se na nadmorskoj visini 2.697 metara i jedini je dom u Grčkoj na takvoj nadmorskoj visini. Gornji sprat dograđen je 1962. godine. Ukupan kapacitet doma je 80 kreveta. Dom nosi ime jednog od pionira grčkog penjanja, Giososa Apostolidisa, koji je poginuo na Uskrs 1964. godine, pri padu u kuloaru Mitikasa.

NAPOMENA: Dom ima WC, ali nema mjesto ni vodu za tuširanje. Voda za piće se kupuje. Cijena za flašu od 1,5 litar je tri eura. U domu spremaju obroke.

Visoravan Muza gdje je planinarski dom (u sredini), Profitis Ilijas (desno), Touba (lijevo)

Mitikas

U subotu 21. juna, pokret za vrh Mitikas. Na insistiranje vodiča, svi smo nosili kacige i pojaseve, za svaki slučaj. Pojaseve nismo koristili, ali kacige su neophodne, jer teren je na dijelu staze krušljiv i uvijek je moguće klizanje kamenja.

Staza od doma do Mitikasa vodi ispod vrha Stefani

Od doma Giosios Apostolidis staza ide ispod vrha Stefani, i do Mitikasa savladava se oko 300 metara visinske razlike. Nije mnogo, ali – završni uspon je preko kuloara, koji je tehnički zahtjevniji. Lično sam uživala, zapravo – to kretanje kada koristimo i ruke i noge toliko mi je prirodno za čovjeka.

Završni uspon na Mitikas vodi kuloarom

Svakako, neophodan je oprez pri svakom koraku, valja provjeriti svaki kamen na koji se stane nogom ili ga uhvatite rukama. I, uvijek pazite na one ispod/iza sebe, da ne gurate kamenje.

Na vrh je izašlo svih 38 planinara, koliko nas je u ovu akciju krenulo iz Crne Gore. Učesnici su pretežno članovi klubova „Međed“ i „Brskovo“, i nas nekoliko iz drugih – PSK „Montenegro Guide“, „Kapetan“, „Mali alpinistički klub“, “Morača”, “Vitor”, članovi neformalne grupe “Družina van staze”

Olimp, na vrhu Mitikas
Ekipa na vrhu Mitikas, Foto: Brano Baltić

“Voditi toliki broj planinara na ovako složenom usponu predstavljalo bi ogroman izazov za bilo koji klub u regionu. Ponosni smo na ovaj uspjeh”, napisao je Dražen Marković iz kluba “Međed” u objavi na društvenim mrežama.

Sa Mitikasa se nismo spustili istom stazom, već prema stazi koja vodi na vrh Skala (2.882). Iako su taj i vrh Skolio (2.911) bili praktično pred nama, nismo se peli na njih, već smo krenuli nazad prema domu, da bismo se na vrijeme, dok je dan, spustili do početne tačke.

Sa vrha smo se spuštali drugom stazom: Branka (MAK) i Miloš (Brskovo)

U međuvremenu su se njih petoro, vodiči iz klubova „Međed“ i „Brskovo“, popeli i na Stefani.

Ja sam malo patila u sebi (i naglas) što nismo imali više vremena i priliku da se popnem i na Zevsov tron, kako još nazivaju taj zaštitni znak Olimpa. Možda samo ovo nije bilo moje vrijeme za to.

Stefani sam „zamijenila“ penjanjem na vrhove Mikri Toumpa (2.740) i Touba (2.801), koji se nalaze u nesporednoj blizini doma, gdje je moja grupa odsjela. Od doma, kao i Profitis Ilijas, i ti su vrhovi udaljeni desetak minuta hoda.

Na vrhu Mikri Toumpa sa Dankom i Srđanom iz “Družine van staze” i Milošem iz “Brskova”, Foto: Stevo Tošić

Ukupno, pet vrhova: Skourta, Mitikas, Profitis Ilijas, Mikri Toumpa i Touba.

Od parkinga odakle smo krenuli u penjanje, autobusom smo se odvezli do Leptokarije, na smještaj. Goca, jedna od mojih cimerki, i ja samo smo bacile stvari u sobu, obukle kupaći, i pravac plaža. Od smještaja, Vile „Atrium“, udaljena dva minuta.

Kakvo uživanje i odmor za tijelo, nakon tolikog hodanja, plivanje!

Za Podgoricu smo krenuli u nedjelju oko podneva i kući stigli oko ponoći.

Je li bilo naporno? Jeste. Da li bih ponovo ovako? Da.

Ovim „bacanjem u vatru“, da iz autobusa sa svim stvarima krenemo u penjanje, pređemo preko 11 kilometara, savladamo 1.700 visinske, da sjutradan pređemo još oko 16 kilometara, uz oko 2.000 visinske – to se broji.

Mora li tako? Ne mora. Ali je odličan test za tijelo. I malo više za glavu.

Jer glava će vas uvijek povesti dalje.

Damira Kalač

Žena od hobija

View All Posts