Jul je, šesnaesti, stojim na vrhu Zapadnog Elbrusa, na 5.642 metra. Najviša tačka Rusije i Evrope. Ne znam koliko je sati, mora biti između sedam i devet ujutro, baš ne znam. Krenuli smo nešto iza ponoći. Od hladnoće, nisam ni uključila snimanje treka na satu. Najvažniji uspon u životu, ali nisam.
Na vrhu, čujem poslije, temperatura je oko minus sedamnaest. Ne podiže mi se rukav, niti spušta rukavica, da pogledam na sat.
Nije ni važno.
Jedino je važno da sam na vrhu i da je Vukica sa mnom. Ponovo na Elbrusu, poslije sedamdeset godina.
Do vrha su nas, neko bacanjem ruke, neko zagrljajem, ispratili Ranko, Tome, Goran, Neven, Jelena… Oni su se popeli nešto prije nas.
Na vrhu, kad smo stigle, grlim Branku, povlačim ručicu na onom brojaču, tu sam neki broj oko 13.980, kratko poziram Aleksu, to je i jedina fotografija koju imam sa završnog uspona. Sa uspona uopšte. Nije mi se dalo da vadim mobilni.
Nije mi se dalo ništa. Kad bih osjetila da mi treba gutljaj nečega, zalogaj energije, iako sam strateški sve posložila da mi je naruku – i čaj, i brza supa od paradajza, gumeni bombon, tableta dekstroze, snikers… svaki pokret činio se previše. Misao mi se činila teškom. Sjećam se kroz maglu da mi je neko ubacio kocku mliječne čokolade u usta.
Iza mene je sedlo koje dijeli dva vrha Elbrusa, Istočni i Zapadni, iza mene je dionica sa užetom, duga valjda tristo, četiristo metara… Iza mene je i Dolina zombija. Nisam baš znala šta to tačno znači – mislila sam da tu ljudi valjda ginu. Brzo je postao jasnije – već smo na blizu 5.600 metara, korak postaje teži, stvarno zombijevski.
Jedna noga. Uzdah. Druga noga. Izdah.
Stojim na 5.642 metra, Zapadni Elbrus. Radujem se jer sam na vrhu, ali svjesna da sam tek na pola puta, valja se i spustiti nazad. Nikad ne potcijenite silazak.
Vukica je sa mnom. Nosim njenu značku. Hej, Vukica je, nakon sedamdeset godina, ponovo na najvišoj tački Evrope!
Kako se meni uopšte desio Elbrus
O Elbrusu ja nisam razmišljala. Nije to bio neki moj veliki plan. Makar ne do unazad godinu.
Pred kraj 2024. poželjela sam da idem na Kilimandžaro. Nisam uspjela da se iskombinujem i nisam otišla. Poslije mi je jedna drugarica planinarka rekla – ma kad već nisi, preskoči Kili, razmišljaj odmah o nečem ozbiljnijem. Njena ideja bila je Akonkagva. Mislila sam da to sa visinama mora biti postepeno, da ne mogu sa mojih najviše 3.152 odjednom da idem na skoro sedam hiljada metara.
Nekako u isto vrijeme, nekad između uspona na tri vrha Komova za dan, Olimpa i Triglava, Dražen Marković iz matičnog mi kluba “Međed” pomenuo je Elbrus. I mene kao mogućeg člana te ekipe.
Neko vrijeme sam i bila između odluke da li da idem sa Draženom ili sa drugovima, sa kojima je trebalo da idem na Kili. Odlučujem se za drugu opciju i prijavljujem timu Extreme Summit. Iz te ekipe otpada Alen, uskače Branka. Iz Crne Gore ide nas troje, Branka, Lazar i ja.
Drago mi je što sam ipak išla sa ovom grupom, jer sam upoznala sjajne ljude. SJAJNE!
Misija “VUKICA”
U vrijeme kad je bilo izvjesno da idem na Elbrus, već sam znala da je prva žena iz Crne Gore koja se popela na najviši vrh Evrope bila Vukosava Vukica Mićunović. Istražila sam prošlog ljeta tu priču. Slučajno.
Planinarski savez Crne Gore obilježavao je 75 godina od osnivanja, ja sam tražila zanimljiv ugao da tu priču ispričam, naišla na podatak da je Vukica bila prva predsjednica PSCG, tada kad je osnovan, da je bila i tek jedna od dvije žene na čelu Saveza. I da je prva žena iz Crne Gore koja se popela na vrh preko 5.000. Ispostaviće se – Elbrus.
Kad sam prvi put vidjela pečat kojim se potvrđuje da se Vukica popela na Elbrus, bunila me visina, 5.633 metra. Ta visina bila je zvanično prihvaćena visina Elbrusa u Sovjetskom Savezu i u gotovo cijeloj međunarodnoj planinarskoj literaturi sve do druge polovine 20. vijeka.
Izvori navode da je Vukica prva žena, ali ja nisam naišla na podatak da je prije nje iz Crne Gore na Elbrusu bio ijedan muškarac. Ako neko zna nešto više – javite.
Probala sam tada da saznam više o toj ekspediciji, uzalud. Na sreću, Crna Gora je mala, nazvala sam prvog Mićunovića kojeg poznajem, Vladana, mog bivšeg urednika. Vladan me dalje uputio na porodicu. Jedan poziv i razgovor sa unukom, razočarenje. Momak nije znao ništa o Vukici planinarki. Sve je drugo znao, da je narodna heroina, da je 1958. postala prva žena ministar u Vladi Crne Gore, gdje je obavljala funkciju ministarke saobraćaja. Da je planinarila – to nisu znali. Makar ne u detaljima. Ispostaviće se da o Vukici planinarki skoro niko nije znao ništa.
Na sreću, rekla bih najviše moju, ali ne može biti da ja budem srećnija od njene porodice, teta Božidarka, snaha od Vukice, znala je nešto više, kad je Vukica preminula, sačuvala je teta Božidarka fotografije, priznanja, planinarske knjižice. Među njima i onu sa pečatom koji svjedoči da je Vukica 5. avgusta 1956. godine bila na Elbrusu.
Ostao je taj podatak negdje u mojoj podsvijesti i kad sam tako negdje razmišljala o mojoj avanturi, kao oparena sam skočila jedne noći, izlistala fotografije u mobilnom, zaustavila se na toj na kojoj je knjižica – pa hej, Vukica je na Elbrusu bila prije SEDAMDESET GODINA, to je sjajna prilika da svojim usponom podsjetiš na njen, ženo!
Tako je uspon na Elbrus postao, ne samo moja želja, nego i moja misija.
Teta Božidarka mi je poklonila jednu značku od Vukice, značku sam nosila sa sobom na vrh. Poslije sam takvu značku, repliku, sa oznakom „alpinista Rusije“, a ne SSSR-a, kakvu je imala Vukica, dobila od Aleksandra, jednog od naših vodiča.
Nisam mnogo pričala o Vukici tih dana, u grupi, da ne malerišem, valjda. Tek ponekom bih pomenula, ljudima se dopala priča. Aleks je znao koliko mi se znači.
„Mogu li ja da tebi poklonim ovu značku“, kasnije je pitao, kad smo se sa vrha vratili u Terskol, dok smo kupovali suvenire.
Zaplakala sam kad mi je donio, kasnije te večeri, i uručio u holu, ispred trpezarije.
Uspon na Elbrus 1956. i danas
Razmišljala sam tih dana dok smo bili u Rusiji kako li je izgledao uspon u vrijeme kad se Vukica pela na Elbrus. Sedamdeset godina razlike nije malo, promijenilo se mnogo toga kad je u pitanju oprema. Oni su tada imali vunu, kožne cipele… Mi aktivni veš, vuneni, lijepog tkanja, perje, goretex i druge slične tehnologije…
Ispostaviće se, promijenilo se dosta toga i na terenu.
U Rusiju smo stigli preko Gruzije, iz Tbilisija, smjestili se u Terskol, u Gostevoy Dom 2050 (Guest House 2050). Smještaj se, kako mu ime kaže, nalazi na 2.050 metara.
Iz Terskola smo odradili prvi aklimatizacioni uspon do Čegeta, ne baš do 3.400, kako je planirano, već do nešto ispod 3.200 metara. To je jedna laganija šetnja, širokom stazom, bez snijega.
Iz Terskola smo se potom prebacili do turističkog naselja Azau, gdje se na oko 2.300 metara nalazi početak skijaških terena i polazište gondola i žičara. Gondolom se dalje prebacujemo do kampa Garabaši, na 3.800 metara.
Ovdje prvi put i razmišljam o visinskoj, jer odjednom, sa onih 2.050, prelazimo baš veliku visinu, naglo. Ne stajemo, iz gondole dalje pješke nastavljamo do planinarskog doma “Orlovo gnijezdo”, na oko 4.070 metara, nešto smo pojeli i istog dana nastavili dalje do na oko 4.500, odakle smo se vratili u dom.
Toga dana, prilično brzo, za nama je oko 2.500 elevacije. Na sreću, nisam imala simptome visinske.
Sjutradan iz doma odrađujemo i treći aklimatizacioni uspon, umjesto do na 4.800, kako je u planu, idemo do na 5.000. U sebi se radujem, MOJIH PRVIH 5.000!
Nekolicina izlazi i do na 5.100 metara, dokle inače vodi ratrak (vozilo za ravnanje snijega. I prevoz planinara i opreme) i gdje za većinu nas, dva dana kasnije, počinje završni uspon.
Aklimatizacija sa oko 4.070 do na 5.000 naporna je, skoro 1.000 metara elevacije na samo oko 2.5 kilometra staze, i toliko nazad.
***
Grupu sa kojom je Vukica te pedeset i šeste išla na Elbrus činilo je 12 jugoslovenskih planinara i alpinista. U tom smislu, i ovaj moja grupa bila je pomalo jugoslovenska. Bilo je tu ljudi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, nas troje iz Crne Gore.
Naše putovanje trajalo je deset dana. Jugoslovenska ekspedicija pedeset i šeste ostala je u Rusiji oko mjesec i po.
Prema pisanju tadašnje „Borbe“, tu grupu činili su predsjednik Planinarskog saveza Jugoslavije (PSJ) Rade Kušić, Bogdan Kurepa i Mita Dedazkin, članovi Izvršnog odbora PSJ, Tone Bručar, dr Miho Potočnik, Igor Levstik iz Slovenije, Drago Mlač i Tonka Abrus iz Hrvatske, Koča Jončić iz Srbije, Milivoje Branković iz Bosne i Hercegovine, Švetko Ivanovski iz Makedonije i Vukica Mićunović iz Crne Gore.
„Uspon na Elbrus je dosta težak, jer je njegov vrh sav u glečerima. Dosad su se na Elbrus popela samo dva slovenačka planinara 1948. godine“, piše Koča Jončić za „Borbino“ izdanje od 19. avgusta 1956.
Prvi uspon na Istočni vrh, koji je nešto niži (5.621), izveo je ruski vodič Kilar Haširov 1829. godine. Na Zapadni vrh prvi put je 1874. godine lokalni vodič Ahija Sotajev izveo grupu britanskih i švajcarskih planinara.
Uspon jugoslovenskih planinara u odnosu na naš, nije bio teži samo jer su garderoba i oprema tog vremena bili lošiji nego danas.
Lanac žičara, koje smo i mi koristili, od mjesta Azau do Garabašija, nije postojao 1956. godine. Izvori kažu da je prva faza njihove izgradnje počela tek tri godine nakon posjete jugoslovenskih planinara. Znači da su Vukica i njeni drugovi cijelu tu dionicu, do na oko 3.800 metara, dokle je nas vodila gondola, morali da pređu pješke ili uz pomoć transportnih životinja za opremu.
„Prvi dan nam je prošao u odmoru, smještanju, upoznavanju. Drugoga dana boravka išli smo na trening u glečer. Vježbe smo vršili na glečeru Kaška-Taš, na sat od logora. Trening je trajao 4-5 č. zbog uspona na Elbrus, koji je sav u ledu i snijegu. Istovremeno smo posmatrali vježbe njihove škole na glečeru“…
Grupe danas nemaju bilo kakav trening. Samo aklimatizacija.
Iz logora na oko 2.100 metara, grupa se prebacila do 4.200 m, do prihvatilišta, odakle su, piše „Borba“, u toku jednog dana napravili uspon od 2.000 metara, sa ruksacima težine prosječno od 25 do 30 kilograma.
U vrijeme uspona jugoslovenske grupe na Elbrus, te pedeset i šeste, još je postojalo sklonište „Prijut 11“, prvobitno izgrađeno 1939. godine, na mjestu nekadašnjeg šatora koji je deset godina ranije koristila grupa od 11 naučnika.
„Prijut 11“ je posljednji je kamp za uspon na vrh Zapadnog Elbrusa. Nalazi se na nadmorskoj visini od oko 4.050 do 4.157 metara. Originalni dom je uništen u velikom požaru 1999. godine, a danas se na toj lokaciji nalazi tzv. Dizel sklonište i nekoliko manjih kontejnera.
Negdje na oko 4.070 je i naše sklonište, „Orlovo gnijezdo“. Tu sam upoznala jednog Sergeja koji se već više od 200 puta popeo na Elbrus, ljeti, zimi. A za cilj ima 330 uspona.
Kuvaricu bih voljela da sam imala prilike da upoznam bolje, ipak smo proveli mnogo sati u tom prostoru, zajedno. Nije baš najpristupačnija osoba, ali je kuvala sasvim korektno. Ma uz izuzetak onog nekog kupusa i kobasice što je pred nas iznijela jedno jutro, sve drugo mi se dopalo i sve drugo sam jela, na apetit baš ne mogu da se žalim. To je, čujem od iskusnijih, na tim visinama dobro.
***
Nakon uspješne aklimatizacije, plan da na završni uspon idemo u noći između 14. i 15. jula propao je, jer se vrijeme ozbiljno promijenilo – kiša, vjetar, snijeg, magla… Bilo je pitanje da li ćemo moći da iskoristimo i onaj rezervni dan.
Dalo nam se, ipak. Dobri ljudi zaslužuju nagradu. Petnaestog jula poslijepodne vrijeme se već stabilizuje, Tio se kune u YR, norvešku prognozu, koja zapravo vrlo precizno pokazuje razvedravanje oko šest poslijepodne, mirnije vrijeme, do sjutradan negdje iza podneva. Jedna grupa se sprema da krene već oko 20.00 sati, mi ostali oko ponoći.
Troje iz grupe odustali su odmah, ja sam u sebi mislila – treba li i i ja da se vratim, ovi ljudi znaju možda nešto što ja ne znam, oni ipak imaju iskustvo ove visine, ja nemam.
Ideš dalje…
Kretali smo se noću, čeona lampa jedva da mi je obasjavala put, znam da sam bila zahvalna nekome ko je bio pozadi, jer to svjetlo me vodilo.
Korak, jedna noga stalno u naporu, gazim ukoso, da sam sigurna da se dereza zabila u snijeg i da neće popustiti dok ja podignem i drugu nogu i napravim novi korak. I tako tih skoro 12 sati.
Svanulo je, čini mi se, brzo. Nije brzo, već smo na stazi makar dva sata i kusur, tri. Stranac iz druge grupe prilazi i gasi moju lampu. Meni je bilo svejedno da li trošim bateriju. Izlazimo na sedlo, dio između dva vrha Elbrusa, Zapadnog i Istočnog.
Tu počinje uže, kačimo se kao na ferati, samo što ne čekamo da se onaj ispred prekači, nego se samo pratimo. Skinula sam perjane rukavice, postalo je naporno držati i štap, cepin, otvoriti karabinere, zatvoriti. Na rukama samo male, merino rukavice, desna ruka je okej, valjda jer je zaklonjena tijelom, u lijevoj u neka doba počinjem da osjećam da mi je hladno, izložena je snijegu, njome se kačim… I to uže, rekoše dugačko je 300, 400 metara, meni se činilo vječnost. Znam iz priča drugih da nas nakon toga čeka Dolina zombija. Nisam baš znala šta to tačno znači – mislila sam da tu ljudi valjda ginu. Brzo je postao jasnije – već smo na blizu 5.600 metara, korak postaje teži, stvarno zombijevski. Vidim Branku ispred mene, vadi zastavu, pričala je o njoj od kako smo krenuli. Za crnogorsku i zastavu kluba nisam imala snage. U ruksaku je, ali meni predaleko. Vidim vrh ispred sebe. Predaleko se čini. Goran, Ranko, Tome, Neven, Jelena… već silaze sa vrha, grle nas, bace pet, u znak podrške – hajde ljudi, još malo. Branka izlazi na vrh. Idem za njom. Stižem. Zagrlim je. Krene suza.
Na vrh izlazimo 16. jula… I Vukica je sa mnom.
I sad mogu na miru da nastavim sa pripremama za izložbu “Sedam decenija od uspona Vukice Mićunović na najviši vrh Evrope”. Izložba je zakazana za prvu polovinu novembra.
U međuvremenu prikupljam i biografije drugih žena, planinarki, koje su ostvarile značajne uspone i/ili na drugi način doprinijele razvoju planinarstva u Crnoj Gori.
Za sve ovo do sada, zahvalna sam na podršci porodici, Ani Pajović, koja je oduševljeno ponudila svu pomoć u vezi sa realizacijom izložbe i sa mnom dijeli materijale i radost kad god naiđemo na neki trag u arhivama. Ani Vuković, za budući prevod materijala, ženama iz “Štaba” (Blues Bar) – Jani Iković, Tamari Bašović, Biljani Zeković, Tanji Roćenović…
Hvala i Mileni Vukoslavović i Petru Glendži, na sjajnim preporukama za konkurs Ministarstva kulture i medija. Nema veze jer projekat izložbe nije prošao, izložba će se desiti svakako.
Hvala i prijatelju Vladanu Tabašu i ekipi iz “Čikoma” i jednom D, jer su ponudili i finansijsku podršku ovoj priči.
Idemo dalje!
Na vrh Zapadnog Elbrusa, nekoliko dana prije mene, izašla je i druga grupa planinara iz Crne Gore, koju su vodili Dražen Marković (“Međed”) i Bobo Janketić (“Brskovo”).
Među njima, meni posebno veliko, i četiri žene.
Sa tri sam se lani popela na tri vrha Komova za dan: Slađana Popović, Tijana Tomić, Svetlana Džaković, i Gordana Dževerdanović Burić. Sve su se, prije Elbrusa, sa istom grupom, prethodno popele na Kazbek, treći najviši vrh u Gruziji (5.047).
Goga je nekoliko dana prije, sa grupom koja je išla na Ararat, iako nije izašla na vrh, stigla do tačke na 5.000 metara.
