Ako je neka mlađa verzija mene i mislila da nikad neće dvaput poći na istu planinu, jer – zašto bih, pa toliko je drugih, starijoj meni jasno je da se planina mijenja, da ni ja nisam ista onda i sad, a i ljudi sa kojima idem se smjenjuju, pa je i odlazak na ista mjesta sasvim novo iskustvo.
Tako danas brojim tri puta uspon na Maja Jezerce (2.694), najviši vrh Prokletija i Dinarida, i dva na, pa da kažem, susjedni Maja Bojs (2.461). I što je luđe, sad sam se popela na oba, iz cuga. A malo mlađa ja prije nepune dvije godine mislila je da joj je i Jezerce previše.
Na Maja Jezerce prvi put sam se pela u oktobru 2024, kakva je to trka sa vremenom bila, bio je posljednji vikend u oktobru, subota na nedjelju, dan kad se sat pomjera, a mi iz Podgorice krećemo u tri ujutro, da bismo na stazi bili već od pet.
Jedina sam imala strategiju kako da „prevarim“ vrijeme, na kraju su me svi moji čekali ispred kuće, spremni, jedino ja kasnim, a ne kasnim inače, na sreću, spakovala sam se noć prije, a moja jutarnja rutina pred polazak ne traje dugo. Doručak najduže, ali – doručkovala sam negdje usput, kad smo već prošli Dolinu jezera (Buni i Jezerces), rekla sam „Blažo stani, ja moram da jedem“. Blažo Vukčević iz “Gorice”, najstariji među nama, neformalni vodič grupe toga dana, većinu nas nije poznavao, pa je nagazio, da bi bio siguran da nas mrak neće uhvatiti na stazi, u povratku.
„Ja nikad ne jedem“, kaže on meni, ne marim ja za to, „Blažo, ja jedem, i ja moram“. I napravimo prvu pauzu, poslije oko 600 metara uspona i skoro pet kilometara staze, tek da s nogu pojedemo nešto. Pred nama još skoro 900 metara elevacije i oko tri kilometra hodanja…
Drugi put na Maja Jezerce pošla sam već nakon nepunih godinu, u septembru 2025, ne zbog sebe, već zbog Luke, radili smo nekad zajedno. Luka Zeković i ja planinarimo godinama, prepričavali smo jedno drugom gdje smo išli, a nikad nismo pošli na planinu skupa. Do tog septembra, kad sam shvatila da se Luka nikad nije peo na Jezerce.
„Ako ćeš da ideš, idem vala i ja“, rekla sam, i to je bilo dovoljno, i bi Maja Jezerce, za mene drugi put. Sad sa klubom, sa “Međedom”.
Prve godine kad sam išla na Jezerce, ne sjećam se ko, ali neko je pomenuo Maja Bojs, staza za Bojs odvaja se od staze za Jezerce taman negdje gdje sam ono tražila Blažu da napravimo pauzu za doručak.
„Mogli bismo na Maja Bojs“, pomenuo je neko tada, kao plan već za sljedeću sedmicu. Meni, iskreno, nije baš bila zabavna pomisao da već za sedam dana idem istim putem, ali potpuno istim putem – katun Zastan, gdje je bivša vojna karaula, pa dalje kroz šumu do Doline jezera… kako bih se popela na još jedan vrh, ali negdje do kraja dana, ma naravno da jesam, rekla sam „da“ toj ideji i već za sedam dana nas desetak stigli smo u Gusinje, na vodopadu Grlja smo bili već oko pet, odakle nas preuzima terenac…
Ono moje „da“ stigla je nagrada, na Maja Bojs sa nama je išao Saljo Hot, originalni Vuk sa Prokletija, koji nas je na Bojs poveo drugim putem – umjesto sa Zastana, išli smo stazom koja vodi do doline gdje je, kad imate sreće da ga vidite, Ropojansko jezero. Vozač koji je prije nekoliko dana nas dovezao do Zastana kaže da Jezera nema već druga godina, ja sam ga vidjela prije šesnaest…
Te iste godine, kad smo se peli na Kolate, avgusta, dvije i desete, sipar Gerla e Bors bio je prekriven snijegom. Poslije ga, kad sam išla na Kolate u septembru dvadeset i četvrte, nije bilo. Nije snijega te godine bilo ni na stazi za Jezerce, nije ga bilo ni godinu kasnije.
Avgusta dvadeset i šeste, iako uglavnom srećna jer sam umjesto gojzerice, odlučila da obujem trail patike, nisam bila najsrećnija na tom dijelu staze – ne može patika petom ništa tom snijegu, ni petom, džaba mi i jače udaranje nogom sa strane, ništa. Jedino suncu mogu da zahvalim, a i to u spuštanju, već je prošlo deset i po, snijeg je omekšao, pa je i meni bilo lakše. I ne govorite mi da trail patike nisu za planinu, zaboga, jesu.
Nego, Maja Bojs, prvi put. Dolina kojom nekad, ko ima sreće da to vidi, bude Ropojansko jezero. Ispod nas desno ostaje Runičko polje (Fuše Runice), a mi se lijevom stranom penjemo i „kačimo“ na stazu za vrh, nedaleko od tačke gdje sam ono rekla „Blažo, ja moram da doručkujem“.
Kako sam bila srećna jer u sedam dana ne doživljavam isto iskustvo! Srećna sam bila i kad smo izašli na Maja Bojs, pravo uživanje bilo je gledati ispred sebe Jezerce, vrh na kojem sam bila prije samo sedam dana!
Tada, ni lani, kad sam drugi put pošla na Maja Jezerce, nisam baš razmišljala o tome da ću skorije biti na istoj stazi i na istim vrhovima. Pa, bože, ima toliko toga drugoga.
Onda su se desili ljudi.
Goran Đulabić je jedan od članova grupe sa kojom sam ovog jula bila na Elbrusu, najvišem vrhu Evrope. I Rusije. Pozvali smo mi svi jedni druge na međusobne posjete, dođite da vidite naše planine, dođite vi da vidite naše… I ja se unaprijed radujem svim tim posjetama i druženjima, i to što sam bila dijelom grupe „skoro pa Jugoslavija u malom“ – jer, bili su tu ljudi iz Hrvatske, Srbije, nas troje iz Crne Gore, ekipa iz Bosne i Hercegovine, zapravo toliko mi je prijalo, ti ljudi, oni i ne znaju, malo su me pomjerili iz mjesta. Uvijek mi prija kad doživim pomjeranje. Tamo ili ovamo, draže mi je od stajanja u mjestu. Elbrus me svakako pomjerio, ali ljudi moji – šta ti tek ljudi urade!
„Dolazimo na Prokletije, nas troje, možda četvoro, Maja Jezerce i Maja Bojs“, Goran javlja kao iz vedrog neba, poslije sam shvatila da je i njima taj plan pao niotkud, u utorak, kad se valjda oni iz tuzlanskog „Konjuha“ sastaju negdje u kafani pored kluba.
Kako smještaj, gdje, kako prevoz do početne tačke… ja sam tu domaća, bolje znam, i znala sam, našli sve. A našli i oni mene u nekom trenutku, u danu, kad mi treba odušak. Idem i ja.
U Gusinje su stigli u četvrtak. Njih trojica, Goran, Mirza Mahmutović i, najstariji i najbrži i najspretniji, Hazim Omerović. Iako od njega mlađi, podsjetio me na moje prvo penjanje na Jezerce i Blaža.
Mi smo na Jezerce sa Blažom izašli za četiri sata i 53 minuta. Naš uspon u četvrtak, 14. avgusta, osam minuta ispod toga. Ma gaze. A i ja sa njima, moram.
Ima još nešto. Taj prvi put kad sam išla na Jezerce, a nije to bilo davno, prije nepune dvije godine, ja nisam bila sigurna ni da li ja to mogu. Kao – hej, Jezerce je ipak nivo.
„Kad smo stigli na vrh, pukla me emocija, plakalo mi se. Jer, od dana kad me Luka Đačić pozvao da idemo na Maja Jezerce, pitala sam se jesam li spremna za taj izazov. I bila sam. Jesam“, napisala sam tog 28. oktobra, 2024.
Porasla sam ja od tada, svega je bilo, života, Higlandera pet dana po Durmitoru, trailova, Prokletije, Bjelasica, Orjenski đir, Sinjavina Sky, Bjelasica opet nedavno, dva polumaratona na asfaltu, Podgorica i Mostar, Olimp, Triglav… eto i Elbrus. A meni, ako mi vjerujete, veće od toga ono kad smo se lani nas devetoro popeli na tri vrha Komova za dan. Ili ovo sad, kad smo se Goran, Mirza, Hazim i ja popeli na Jezerce i Bojs, iz cuga.
Pošla bih opet na istu planinu, poći ću sigurno, jer starijoj meni jasno je da se planina mijenja, dolaze novi ljudi, ni oni od prije nisu uvijek isti, a ni ja nisam ista. A ja sam zahvalna za svako novo iskustvo. Pa i kad je na poznatim stazama.
