Gusinjanin Sahit Saljo Hot u 66. godini nedavno je biciklom izašao na Vasojevićki kom (2,461), što je prvi takav poduhvat kad je u pitanju taj vrh.

Za Vuka sa Prokletija, kako Salja zovu mnogi, to ipak nije prvi takav poduhvat. Ovaj šezdesetšestogodišnjak, već je na dva točka pohodio planinske vrhove. Zapravo, Vasojevićki je dvadeset i šesti vrh na koji je izašao biciklom.

„Da budem prvi u nečemu, to je za mene izazov, adrenalin radi i ja ne mogu da to promijenim. Vrh Vasojevićkog koma izabrao sam jer je toga dana tamo organizovan memorijal. Za mene, to je dvadeset i šesti vrh na koji sam izašao biciklom, a Vasojevićki kom nije čak i najviši, na koji sam se tako popeo – prethodno sam se popeo na vrh Đeravice (2.656)“, kaže Hot.

Đeravica je drugi najviši vrh u lancu Prokletija, odmah poslije vrha Maja Jezerce.

Osim na vrhove Đeravica i Vasojevićki kom, Vuk sa Prokletija biciklom je izlazio i na vrhove Popadija, Talijanka, Visitor, ali i na Trebević, u Bosni i Hercegovini…

„Do vrha Vasojevićkog koma trebalo mi je sedam i po sati, uz 1.900 metara visinske razlike, od Andrijevice preko Sjekirice, Štavne, računajući i pedalanje od mog sela Dosuđe i pređenih oko 50 kilometara – u jednom pravcu“, priča on.

Uspon na Vasojevićki kom organizovan je u okviru memorijala „Vera Vincek i Pavle Milošević“, koji Planinarski klub „Kom“ organizuje 23. put. Tura je okupila oko stotinu planinara i ljubitelja prirode.

Počeo da planinari sa 48

Saljo je odrastao u Gusinju, okružen planinama, ali je u planine krenuo tek 2007, prije 18 godina, kad mu je bilo 48.

„Tada me drug, koji danas nije među živima, zamolio da pravim društvo jednoj tročlanoj grupi planinara iz Austrije, tokom uspona na vrh Sjevernog Karanfila (Prokletije, 2.460)“, prisjeća se on i ne krije da je on toga dana promašio stazu, a da su ga oni koje je vodio, zahvaljujući treku (snimljenoj stazi), vratili na stazu.

Tokom druženja sa njima, shvatio je da su u formi, pa je sjutradan odlučio da se sa jednim od njih narednog dana popne na Visitor, od Dosuđa, stazom kojom je išao kad je išao u berbu borovnica.

„Toga dana smo samo taj jedan Austrijanac i ja, pošli na Visitor i vratili se drugom stazom, preko Grebena i Lipovice, na Grnčar“.

Na Očnjak izlazio i noću

Sa Sahita Salja Hota istraživanje novih staza i odlazak na vrhove u drugačijim, manje popularnim ili neuobičajenim uslovima, izazov. I to je taj adrenalin koji ga gura od kako je počeo da planinari.

Tako se popeo i na Očnjak (2.185) – noću. Očnjak je prepoznatljiv vrh koji se izdiže iznad doline Grebaja, naziv je dobio po prepoznatljivom, oštrom izgledu, nalik očnjaku. Popularan je među planinarima i alpinistima zbog zahtjevnog uspona, ali i prelijepog pogleda.

„Kod mene radi adrenalin i volim da radim ono što niko nije uradio ranije. Imao sam dogovor sa jednim bivšim učiteljem da idemo na Očnjak noću. Iako smo se dogovorili, on se nije javljao na pozive, ja sam potom pitao još jednog od mojih prijatelja da li bi on išao sa mnom, ali je on pošteno rekao da nije spreman za takav izazov. Na kraju, odlučio sam da idem sam“, prepričava on kako je prvi put na Očnjak pošao noću.

Iako je već odlučio da ide sam, usput je, kad je krenuo u penjanje, kod planinarskog doma „Branko Kotlajić“, dom planinarskog kluba „Radnički“ iz Beograda, sreo poznanine iz Pančeva i kluba „Jelenak“, i pozvao ih da idu sa njim.

„I oni su odbili, jer su bili umorni od kružne ture po Volušnici. Krenuo sam oko 17.00 sati, 23. oktobra 2010. godine. Sa sobom sam ponio i neke petarde, da rastjeram životinje, ako bude trebalo, na putu do vrha. Do vrha mi je trebalo 2.45 sati, uz mjesečinu i lampu, koja je bila poput onih rudarskih“.

Toga dana, dodaje on, poslijepodne je padala kiša, ali se vrijeme uveče popravilo i bilo je vedro.

„A onu mokrost na stijenama zaledilo, tako da je bilo veoma opasno i morao sam strogo paziti pri svakom koraku i hvatanju rukama za stijene. Na vrhu sam dobio mobilni signal i poziv od prijatelja koji nije bio spreman za taj poduhvat. Čestitao mi je i upozorio me na silazak. Uzeo sam u obzir taj njegov savjet. Onaj koji nije ispoštovao dogovor, do danas mi nije rekao zbog čega, a faktički me je poslao u smrt, bez upozorenja na opasnost“.

Nakon tog, Saljo je na Očnjak ponovo išao noću, a tako nešto predložio je i meni, kad smo se nedavno zajedno peli na taj vrh – danju.

Iako je prvi put i za njega to bilo stresno, dok govori o noćnom penjanju na Očnjak danas, zvuči uvjerljivo i kao da bi to, petnaest godina od prvog takvog poduhvata, uradio rutinski.

Zahvalna sam mu na povjerenju i procjeni da bih ja to mogla. Zasad, zadovoljna sam jer sam se uopšte popela na Očnjak. I jer mi je taj uspon, zahvaljujući i Vuku s Prokletija, jako prijao.

A zgodno bi bilo da neko postavi obezbjeđenje na travnatom dijelu staze koji se među planinarima pominje i kao najrizičniji – prije ulaska u stijene, pred završni uspon, koji je obezbijeđen sajlama.

U moru vrhova na koje se popeo, Saljo ima i one „najdraže“, ali one kojih se nerado sjeća.

„Najdraži mi je prvi zimski uspon na vrh Maja Bojs, u martu 2013. godine. Tada smo uspješno i bez posljedica na vrh izašli svi, osam učesnika i ja“, priča on.

Maja Bojs (2.461), kako ga opisuje autor bloga „Nestvarna“, „nije najviši, ali je za mnoge najatraktivniji vrh u Prokletijama – savršeno pozicioniran u srcu velikog masiva, tik iznad čarobne doline Buni i Jezerces“.

Do vrha Maja Bojs vodi ista staza kojom se planinari penju i na najviši vrh Prokletija, Maja Jezerce (2.694). Od vodopada Grlja se obično pođe terenskim vozilima do Zastana, odakle staza vodi kroz šumu, do doline Buni i Jezerces, potom se na jednom mjestu odvaja – desno dalje vodi na Bojs, a lijevo se stazom ide na Jezerce.

Posljednjeg vikenda u oktobru prošle godine, uže moje društvo i ja, popeli smo se na tim putem na Jezerce. Nedjelju kasnije, neko je predložio uspon na Maja Bojs. Na prvu, ideja da u sedam dana dobrim dijelom idem potpuno istom stazom, nije mi bila baš privlačna, ali – pošla sam. Jer, to je Maja Bojs. Kod vodopada Grlja čekao nas je Saljo, sa kojim sam tada prvi put i pošla u planine. Dovezli smo se terencima do neke tačke i tek tu sam shvatila da mi i ne idemo putem za Jezerce. Saljo nas je na Maja Bojs poveo preko doline Ropojana, tom promjenom rute šetnju učinio posebnom, pa povratak do Zastana uobičajenom stazom, preko doline Buni i Jezerces i dalje kroz šumu, nije smetao ni meni.

Naprotiv.

Tvrdoglavost ga je koštala nožnih prstiju

Dok je zimski uspon na Maja Bojs njegov najdraži, uspon na Made (2.552), još jedan od vrhova Prokletija, koji se nalazi na albanskom dijelu, ostao mu je u lošem sjećanju.

“Made je vrh koji je do 2016. godine bio neosvojiv zimi. Nazivaju ga još veliki vrh Shnikuta. Taj vrh ostao mi je u lošem sjećanju, a sve zbog moje tvrdoglavosti. Uspon na Made posvetio sam jednom prijatelju iz Irana, koji je planinario i želio je da se popne na neki od vrhova na Prokletijama. Ali, nažalost, njegovo srce stalo tokom treninga na jednom planinskom maratonu”, priča Saljo.

U sjećanje i kao posveta njemu, Saljo je na Made krenuo 15. novembra 2016.

Dva dana ranije, prepričava on, pao je prvi snijeg, koji je na sunčanim djelovima staze bio vlažan.

“Staza duga, gubio sam visinu na dva mjesta po 200 metara, upadao u snijegom pokrivene rupe i kanale… Hodam sam u tankim čarapama, cipelama koje sam dobio, a koje su mi bile male, spuštenih kamašni… Tura je u jednom smjeru trajala deset i po sati, prvi vrhu su me dva mlađa prijatelja molila da odustanemo, ali nisam pristajao, jer sam uspon posvetio Rezi Kerimi. Kući sam bio tek oko jedan sat poslije ponoći, nakon 18 sati aktivnosti”.

Sjeća se da je od hladnoće voda u flašama smrzla, da su mu cipele, mokre od snijega, sa unutrašnje strane takođe bile pune leda.

“Prsti su mi bili kao beton”, kaže.

Liječio se u Beranama, što danas smatra pogrešnim – vjeruje da bi ishod bio drugačiji, da je odmah pošao u Podgoricu.

Ovako, operisan je poslije mjesec, kada je ostao bez nekoliko pristiju na obje noge.

Taj gubitak, međutim, nije ga pokolebao da nastavio da planinari. Čest je gost i na pohodima u regionu.

Saljo je danas neformalni vodič, kaže da Prokletije poznaje kao svoj džep, rado istražuje i nalazi nove staze do vrhova.

Sve što zna, voljan je da podijeli sa drugima.

“Posjetiocima vrhova Prokletija bih preporučio da ne dolaze kao da osvoje vrh, da ne gledaju na to tako, ako im treba kakva informacija, neka me potraže, ako im treba neko ko poznaje svaku stopu Prokletija, tu sam i kao vodič. U zavisnosti od grupe i spremnosti, tu sam da častim još po jedan vrh isti dan, a u susjedstvu je”, poručuje.

Nadimak duguje zetu Šabanu

Saljo je među planinarima poznat i kao Vuk sa Prokletija. Nadimak je, kaže, dobio od zeta Šabana Čekića, kada je prije nekoliko godina, kad je otvoren granični prelaz Grnčar, odlučio da biciklom iz Gusinja dođe u Podgoricu.

U to vrijeme, kaže, još nije postojao i granični prelaz kroz kanjon Cijevne, kroz Dinošu (danas Grabon-Cijevna Zatrijebačka).

“Riješio sam da se oprobam na duže ralacije sa bajkom i to preko Albanije prvi put poslije otvaranja graničnog prelaza u Grnčaru. Izabrao sam maršutu Gusinje-Podgorica, preko Tamare i tada nepostojećeg graničnog prelaza kod kuća Ujkića, kroz kanjon Cijevne, na Dinošu i Ćemovsko polje. To je bilo 2008. godine, vožnja lošijim bajkom težine 20 i nešto kilograma, makadamskom cestom uz krivine i spuštanje uz neprestano kočenje sa dvije disk kočnice”, prepričava on.

Tim poduhvatom, dodaje, iznenadio je tada zeta Šabana Čekića, stonotenisera.

“On me je nazvao Vukom sa Prokletija, taj nadimak se meni svidio”.

Predlaže pohod posvećen Šekularcu

Saljo dobro pamti Radonju Šekularca, nastavnika i planinara, koji je među prvima promovisao i markirao staze od Grebaje do Karanfila.

Šekularac je bio nastavnik francuskog jezika u Osnovnoj školi „Džafer Nikočević“ u Gusinju.

„Kao mlad, sretao sam ga kako sa štapovima silazi iz Zabodišta stazom u dolini i putem za Gusinje. Bilo mi je čudno što se štapovima podupire, mislio sam da ima neki problem sa zdravljem“, prisjeća se Saljo. Kasnije je shvatio da je Radonja nosio planinarske štapove, koji su uobičajeni i poželjni kod kretanja.

„Radonja je bio najbolji poznavalac Prokletija u to vrijeme, peo se na vrhove, išao stazama i sve to bilježio… Žalim što nema sluha da neko danas organizuje njegovu stazu, pohod na Sjeverni Karanfil. Ne znam ni hoće li neko, kad mene ne bude, pohoditi mojom stazom, od Dragija do vrha Vragopeča, uz silazak do izvora“…

Naslovna fotografija: PD “Kom”, Hot na vrhu Vasojevićkog koma

Tekst je objavljen u dnevnim novinama “Vijesti”